Hrabrost je suočiti se sa svijetom u kojem živimo mi žene. Suočiti se i boriti se protiv svakodnevnog izrabljivanja naših tijela, našeg uma i osjećaja; protiv izrabljivanja kojeg često ni same nismo svjesne ili ne želimo biti svjesne. A borba protiv nasilja počinje s nama i u nama samima. U prihvaćanju da smo žrtve tog izrabljivačkog sustava, ali da žrtve ne moramo biti zauvijek.

Ako se uistinu želimo suočiti s problemom nasilja, moramo krenuti od izvora problema – od samih nasilnika i njihove motivacije. Specifično muško nasilje je sistemsko i ima itekako racionalan karakter u smislu da služi interesima zlostavljača i muškaraca kao klase (čak i onih koji ne zlostavljaju niti bi im to ikad palo na pamet i uistinu se užasavaju nasilja). Tu nije riječ ni o kakvom nerazumljivom ludilu, prestanimo se praviti da je tako. „Dobri muškarci“, koji nisu sami skloni nasilju, profitiraju od tuđeg nasilja; zna ih se hvaliti jer nisu nasilni, pa se mnoge žene tješe da muževi koji sustavno parazitiraju na njihovom neplaćenom radu „barem nisu nasilni“ i „barem ih ne tuku“. Racionalna funkcija muškog nasilja je kontrola žena radi njihove eksploatacije i radi osiguravanja muškog supremacionizma, a osjećaj dominacije i nadmoći je takvim muškarcima ultimativna nagrada sama po sebi.

Globally, one in five homicides is committed by an intimate partner or family member, with women making up the majority of those deaths. In 2013, an estimated 38% of homicides among women were committed by their intimate partners as compared to 6% of homicides among men.

(…) Unlike the violence experienced by men, violence against women is largely experienced in private spaces and mostly by people the women know. It includes intimate partner violence (the most common form of violence experienced by women), sexual violence, trafficking, femicide and acid attacks.

Worldwide, one in three (35%) women and girls aged 15–49 years report physical or sexual intimate partner violence or non-partner sexual violence in their lifetime. Most of this is intimate partner violence, which affects 30% of women (aged 15–49 years) and 30% of adolescent girls (aged 15–19 years). Estimates of the proportion of women who have experienced intimate partner violence range from 23.2% in high-income countries and 24.6% in the WHO Western Pacific Region LMIC, to 37% in the Eastern Mediterranean Region LMIC and 37.7% in the South-East Asia Region LMIC (source)

Kad sugerirate da žrtva možda snosi dio krivnje jer „nije dobro pazila s kime stupa u vezu“, „sama se izložila opasnosti“, „jer je glupa ili nepromišljena“, „ponašala se promiskuitetno“, „pila je i/ili koristila droge“, „izazovno se oblačila“, time zapravo postrožavate ionako rigidne norme kojima društvo, u muškom interesu, kontrolira žene i sužavata prostor ženske slobode – time već uvodite „policijski sat“ za žene i gurate ih u vrlo uske okvire. Žene imaju pravo biti nesavršene, nepromišljene i slobodne kao i muškarci, a da za to ne budu kažnjene nasiljem – silovanjem, premlaćivanjem ili ubojstvom. Kad dio krivnje svaljujete na ženu implicirajući da je ona nekako izazvala nasilje jer „se išla prepirati s pijanim čovjekom“, „jer je prigovarala“, „jer se nije maknula“ i sl., time zapravo sami koristite prijetnju nasiljem da bi ženu stavili „na njezino mjesto“, odnosno da biste je prisilili na podložnost, titranje i služenje muškarcu kako bi izbjegla nasilje.

Kad ignorirate nasilje koje muškarci čine ženama u prostituciji jer mislite da se „to vama ne može dogoditi jer niste prostitutka“ time negirate sistemsko nasilje na kojem počiva prostitucija i industrija seksa kojem deprivilegirane žene jesu znatno više izložene, ali od kojeg mogu stradati sve žene. Time pogotovo okrećete glavu od ružne činjenice muškog sadističkog uživanja u nasilju i ponižavanju žena jer možda isto ne želite vidjeti kod svojih partnera, muževa, sinova, očeva, rođaka i prijatelja od kojih većina koristi pornografiju koja degradira žene.

Muško nasilje nad ženama najčešće sadrži kontrolirajući element i često je itekako dobro planirano: zločinac žrtvu polagano odvaja od drugih, njoj bliskih, ljudi, emocionalno je ucjenjuje, podriva njezino samopoštovanje i osjećaj realnosti naizmjenično s fazama pretjerane pažnje i ugađanja koje služe tome da bi zavarale žrtvu i podrivale njezine obrambene instinkte.

izvor

Oni koji žele relativizirati činjenicu muškog nasilja često tvrde da žene koriste psihičko nasilje, međutim, gotovo svi muškarci koji koriste fizičko nasilje istovremeno koriste i sustavno psihičko nasilje kako bi uništili samopoštovanje žrtve, njezin osjećaj realnosti i njezinu sposobnost za bijeg ili borbu, a u većini slučajeva fizičkog nasilja u vezi prisutno je i seksualno nasilje, koje se najčešće prešućuje. Dobar dio žena nije svjestan da muževima i partnerima ne duguju seks i da su ucjene, pritisci i uopće bilo kakvi oblici kojima se žena želi privoliti na seksualni čin koji ne želi – seksualno nasilje.

Čitava mizogina ideologija muškog supemacionizma je sustavno psihičko nasilje nad ženama koje počinje već i odgojem djevojčica kojima se usađuje osjećaj manje vrijednosti u odnosu na muškarce i trenira ih se za podčinjenost i služenje. Djevojčicama se od malena nameće muška perspektiva kroz koju uče i same sebe vrednovati u mjeri u kojoj zadovoljavaju i usrećuju muškarce, a ne kao autonomna bića, koja su cilj po sebi, a ne nečije sredstvo. To je sustavni psihički teror nad djevojčicama i ženama i kad kritizirate nedovoljno uslužno, pažljivo i oprezno ponašanje žena, koje su pretrpljele nasilje, zapravo same sudjelujete u tom sistemskom teroru. Žene to najčešće rade jer im ideja da postoji skup pravila, koje trebaju poštovati, da bi izbjegle nasilje, nudi utjehu i osjećaj sigurnosti koji im nedostaje, ali taj osjećaj sigurnosti je utemeljen na laži – sve žene i djeca mogu postati žrtve muškog nasilja što god radile ili ne radile.

Muško nasilje je vezano i za sistemsko ekonomsko podčinjavanje žena (od nasljeđivanja po muškoj liniji, a žena „nek se uda“, do prebacivanja većeg dijela neplaćenog rada na ženina leđa, čime se sustavno opstruira sposobnost žene da si sama osigura ekonomsku neovisnost, potplaćenosti ženskog rada i feminiziranih zanimanja do obezvređivanja rađanja i brige za bebu, za koje bi trebalo uživati i ekonomsku društvenu potporu, umjesto da se ženu stavlja u poziciju ekonomske ovisnosti o muškarcu). Ekonomski ovisna žena ne može tek tako ostaviti zlostavljača o kojem ovisi pa često i sama sebe laže o nasilju koje trpi, a ekonomska ucjena i kontrola su također vid nasilja koji muškarci koriste.

izvor

Stoga, kad govorite o nasilnicima, o muškarcima, koji (psihički i fizički) zlostavljaju, siluju i/ili ubijaju svoje partnerice (ponekad i njihovu djecu), pokušajte njihov zločin ne relativizirati time da ćete ih nazivati (običnim) bolesnicima, budalama(tinama), kretenima, jadnicima, poremećenima, moronima… Oni su nasilnici, zlostavljači, ubojice, nisu nikakve iznimke u mizoginom društvu i jako dobro znaju što rade. Kad čujete za slučaj muškog nasilja prema partnerici, ne opisujte to kao tragediju, nesretni slučaj, nego nazovite to pravim imenom: nasilje ili femicid. Ne govorite o smrtnim posljedicama, da je umrla, da je silovana, premlaćena, zlostavljana…

The death of those killed by intimate partners does not usually result from random or spontaneous acts, but rather from the culmination of prior gender-related violence. Jealousy and fear of abandonment are among the motives.

izvor

Whilst both men and women may experience incidents of inter-personal violence and abuse, women are considerably more likely to experience repeated and severe forms of abuse, including sexual violence. They are also more likely to have experienced sustained physical, psychological or emotional abuse, or violence which results in injury or death.

There are important differences between male violence against women and female violence against men, namely the amount, severity and impact. Women experience higher rates of repeated victimisation and are much more likely to be seriously hurt (Walby & Towers, 2017; Walby & Allen, 2004) or killed than male victims of domestic abuse (ONS, 2017). Further to that, women are more likely to experience higher levels of fear and are more likely to be subjected to coercive and controlling behaviours (Dobash & Dobash, 2004; Hester, 2013; Myhill, 2015; Myhill, 2017).

izvor

Govorite o onome što se uistinu dogodilo, ne koristite pasiv, ili ako koristite, imenujte počinitelja. Kad čujete za slučaj muškog nasilja prema partnerici, učite se, da se ne gubite u objašnjavanju onima, koji ionako ne žele čuti, koji će samo tupiti svoje, zavlačiti vas. Ne obraćajte pažnju na sve te nepotrebne šumove, distrakcije od onog bitnoga.

U borbi protiv muškog nasilja mi nećemo šutjeti, a onima koji će se pronaći u našim riječima i aktivizmu, zahvaljujemo na ukazanom povjerenju i podršci.

Odgajajte dječake da se znaju nositi sa svojim osjećajima i frustracijama i da znaju prepoznati granice svog ponašanja.

Budite iskrene prema sebi, budite solidarne sa svojim sestrama, imenujte nasilnika, budite nelojalne ovom mizoginom društvu. Budite hrabre.

 

 
 
 


0 Comments

Leave a Reply