Pritužba na lektiru “Mali ratni dnevnik”

Obavještavamo vas da je potpredsjednik Centra za građansku hrabrost, novinar Željko Peratović kao roditelj poslao pritužbu Pravobraniteljici za djecu na roman “Mali ratni dnevnik” Stjepana Tomaša, zahtijevajući da isti bude izbačen iz bilo kakve lektire u hrvatskim školama.

Centar za građansku hrabrost podupire pritužbu smatrajući da je riječ o knjizi koja promovira ksenofobiju, govor mržnje, nacionalnu i vjersku netrpeljivost, nasilje i nacifašizam.

 

 

Iz pritužbe:

„Povrijeđena su prava mog i ostale navedene djece iz Konvencije o pravima djeteta UN-a, iz članka 29.:

  1. Države stranke su suglasne da odgoj i obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema:
  2. b) razvoju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda;
  3. c) razvoju poštivanja djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrednota zemlje u kojoj živi i zemlje iz koje potječe i civilizacija drugačijih od njegove;
  4. d) pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnom društvu u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, jednakosti/ravnopravnosti među spolovima i prijateljstva medu svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama te osobama starosjedilačkog podrijetla;

A prekršen je i članak 4. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u dijelovima koji propisuju sljedeće ciljeve odgoja i obrazovanja:

  1. razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta,
  2. odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva.

 

Obrazloženje:

Moja kćer, kao i sva ostala djeca koja pohađaju nastavu hrvatskog jezika u 6-om razredu osnovne škole, ovih je dana za lektiru imala roman Stjepana Tomaša «Mali ratni dnevnik», koji je dijelom obavezne školske lektire još od 1996. godine. Deset godina kasnije,  2006. iz ogranka SKD Prosvjeta iz Donjeg Lapca (općine s većinskim srpskim stanovništvom), na inicijativu skupine roditelja upućena je predstavka protiv te knjige ministru Primorcu, u kojoj je  traženo njeno povlačenje iz obavezne školske lektire jer je «ksenofobična, puna govora mržnje i uvredljiva za srpsku manjinu u Hrvatskoj”.

Prema mojim saznanjima, po toj predstavci do danas nije postupljeno odgovarajuće. Kao roditelj, pripadnik većinskog naroda u RH, ireligiozna osoba i ratni izvjestitelj, zgrožen sam sadržajem knjige i njenim tretmanom u odgojno obrazovnom procesu od strane MZOS-a, odnosno AZOO-a. Moja je reakcija uzrokovana zaprepašćenošću moje kćeri koja je knjigu pročitala i pripremajući se za nastavnu obradu te lektire došla do zaključaka: da nije riječ ni o kakvom antiratnom romanu, da je laž kako su događaji i osjećaji u njemu opisani iz pespektive 12-godišnje djevojčice («Koja bi djevojčica prepisivala sve te tekstove iz Glasa Slavonije?»)  te da knjiga potiče na nasilje i nesnošljivost.

Kao ratni izvjestitelj svjedočio sam na mjestima i u vrijeme opisano romanom (od rujna 1991. do svibnja 1992.)  stvarnim događajima, razgovarao s brojnim stradalnicima, civilima, braniteljima i djecom. O svemu tomu godinama već govorim svome djetetu i kad god smo u prilici, obzirom da sam porijeklom iz istočne Slavonije, kćer vodim u Osijek, Vukovar, Vinkovce, Nuštar, Baranju, Ilok, Županju, Slavonski Brod…

Među njenim prijateljicama i prijateljima dosta je roditelja porijeklom iz spomenutih mjesta, a neki od njih su i pripadnici manjinskog srpskog naroda ili su ireligiozni.

Iz razgovora s tom djecom, čiji su roditelji proveli rat na romaniziranom području i zbog iskustava koja sam joj ja prenio, moja kćer je osjećala strašnu nelagodu čitajući «Mali ratni dnevnik». Njoj je neshvatljivo: da su svi Srbi, osim jednog za kojeg se navodi da je poginuo kao hrvatski branitelj, četnici, odnosno neprijatelji; da im ne treba vjerovati, ako se ne izjasne protiv «svojih pasa koji pucaju po nama ili njihovim majkama»; da je ćirilica neprijateljsko pismo; da je majka Srpkinja napustila kćer Mirticu i pobjegla svojima, a da je njen otac «sad s anđelima» jer je poginuo kao hrvatski gardist; da učitelji i roditelji odobravaju ustaški pozdrav «Za dom spremni» i ustaške pjesme; da se nekad nije smjelo biti vjernik, a da su u ratu i nevjernici postajali vjernici; da se dijete od 12 godina pita vjeruje li Krist, koji je ljubav sama, da neprijatelji koji su rafalom gađali njegovo tijelo na raspelu, ne znaju što čine…

Iz navedenog, a i skeniranih dijelova knjige koje šaljem kao prilog, zaključujem da roman krši gore navedena prava iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta kao i da je njegovo daljnje bivanje sastavnim dijelom osnovnoškolske ili bilo koje lektire, u suprotnosti sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama te tražim da pokrenete kod MZOS-a i AZOO-a postupak kako bi se spomenuti izbacio iz bilo kakvog odgojno-obrazovnog procesa jer štetno utječe na djecu, a čega smo uostalom svjedoci zadnjih 20-ak godina. Ako je djeci u najosjetljivijim formativnim godinama, ovaj roman službeno promoviran kao dokumentarno svjedočanstvo o Domovinskom ratu, sa svim pobrojanim i nepobrojanim neistinama, govorom mržnje, najgorim rodnim stereotipima, nacionalnom i vjerskom nesnošljivošću, netrpeljivošću prema ireligioznima, promoviranjem nacifašizma, zar se trebamo pitati tko potiče identične, neprihvatljive prakse kod mladih, a koje su zastupljene u mjeri, u kakvoj nisu ni u jednoj zemlji Europske unije, čija smo članica i čije bismo vrijednosti trebali dijeliti.“

 

Odgovor
pravobraniteljice
za djecu

Špranca pritužbe
Špranca pritužbe

 
 



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *