Pritužba na lektiru “Mali ratni dnevnik”,

USPJEH!

NAKON 11 GODINA PRITUŽBI RODITELJA, IZ LEKTIRE LETI KNJIGA KOJA VELIČA POKLIČ ‘ZA DOM..’: Autori novog kurikuluma nisu uvrstili na popis Tomašev naslov

 

Roman Stjepana Tomaša “Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik” uvršten je na popis obaveznih lektirnih djela prije više od deset godina.

Knjiga pisana početkom devedesetih u dnevničkoj formi pokušava prikazati ratna zbivanja iz prizme osječke djevojčice Cvijete, a sporno u romanu je što je pojam ustaštva prikazan u djelu kao domoljubno poželjan.

Niti jedan sastav Ministarstva obrazovanja Mali ratni dnevnik nije izuzelo iz obvezne lektire. Tim više što je na popisu lektire za 6. razred ukupno 27 djela, od kojih treba izabrati devet, uz obavezna tri prva: “Priče iz davnine” I. B. Mažuranić, “Povjestice” A. Šenoe i – Tomašev “Mali ratni dnevnik”. Uredu dječje pravobraniteljice od 2006. su pristizale prijave roditelja i struke.

Prijave su proslijeđivane na očitovanje obrazovnom ministarstvu, a posljednji odgovor Uredu pravobraniteljice stigao je 2015. U njemu Ministarstvo koje je tada vodio Predrag Šustar poručuje pravobraniteljici da u romanu ne vidi ništa spornoga.

Da Tomaševu romanu nije mjesto u školi, smatraju autori novog kurikuluma, koji taj naslov nisu uvrstili na popis lektire. Naime, “Malog ratnog dnevnika” nema na popisu lektire u sklopu prijedloga kurikularne reforme, koju ministrica Blaženka Divjak planira pilotirati od iduće školske godine.

– Moj osobni stav o isticanju fašističkih uzvika i simbola je jasan, tome nema mjesta u javnom prostoru i kao takvo je potpuno neprihvatljivo. Ministarstvo je u procesu analize postojećih nastavnih sadržaja u sklopu provedbe cjelovite kurikularne reforme. Navedeni književni naslov ne nalazi se na popisu lektire u sklopu prijedloga predmetnog kurikuluma Hrvatski jezik. S obzirom da je moj glavni cilj već od sljedeće godine uvođenje pilot-projekta cjelovite kurikularne reforme, ovakve će se teme rješavati na sustavan način – poručuje Divjak.

A jučer se od sadržaja romana u pedagoškom smislu ogradila i sama autorica predgovora “Mali ratni dnevnik”, predavačica dječje književnosti na Hrvatskim studijima Dubravka Zima.

– Mislim da ovo djelo ne bi trebalo biti obavezna lektira, no ponajprije iz književno-estetskih razloga. Nisam sklona zabranama, već razgovoru s djecom o svim temama, pa i kontroverznim, poput ustaštva, ili pak djetetova spolnog sazrijevanja koje je u romanu prisutno kao loše, pa i pedagoški posve pogrešno obrađen motiv.

izvor


05.10.2016

Obavještavamo vas da je potpredsjednik Centra za građansku hrabrost, novinar Željko Peratović kao roditelj poslao pritužbu Pravobraniteljici za djecu na roman “Mali ratni dnevnik” Stjepana Tomaša, zahtijevajući da isti bude izbačen iz bilo kakve lektire u hrvatskim školama.

Centar za građansku hrabrost podupire pritužbu smatrajući da je riječ o knjizi koja promovira ksenofobiju, govor mržnje, nacionalnu i vjersku netrpeljivost, nasilje i nacifašizam.

 

 

Iz pritužbe:

„Povrijeđena su prava mog i ostale navedene djece iz Konvencije o pravima djeteta UN-a, iz članka 29.:

  1. Države stranke su suglasne da odgoj i obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema:
  2. b) razvoju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda;
  3. c) razvoju poštivanja djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrednota zemlje u kojoj živi i zemlje iz koje potječe i civilizacija drugačijih od njegove;
  4. d) pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnom društvu u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, jednakosti/ravnopravnosti među spolovima i prijateljstva medu svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama te osobama starosjedilačkog podrijetla;

A prekršen je i članak 4. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u dijelovima koji propisuju sljedeće ciljeve odgoja i obrazovanja:

  1. razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta,
  2. odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva.

Obrazloženje:

Moja kćer, kao i sva ostala djeca koja pohađaju nastavu hrvatskog jezika u 6-om razredu osnovne škole, ovih je dana za lektiru imala roman Stjepana Tomaša «Mali ratni dnevnik», koji je dijelom obavezne školske lektire još od 1996. godine. Deset godina kasnije,  2006. iz ogranka SKD Prosvjeta iz Donjeg Lapca (općine s većinskim srpskim stanovništvom), na inicijativu skupine roditelja upućena je predstavka protiv te knjige ministru Primorcu, u kojoj je  traženo njeno povlačenje iz obavezne školske lektire jer je «ksenofobična, puna govora mržnje i uvredljiva za srpsku manjinu u Hrvatskoj”.

Prema mojim saznanjima, po toj predstavci do danas nije postupljeno odgovarajuće. Kao roditelj, pripadnik većinskog naroda u RH, ireligiozna osoba i ratni izvjestitelj, zgrožen sam sadržajem knjige i njenim tretmanom u odgojno obrazovnom procesu od strane MZOS-a, odnosno AZOO-a. Moja je reakcija uzrokovana zaprepašćenošću moje kćeri koja je knjigu pročitala i pripremajući se za nastavnu obradu te lektire došla do zaključaka: da nije riječ ni o kakvom antiratnom romanu, da je laž kako su događaji i osjećaji u njemu opisani iz pespektive 12-godišnje djevojčice («Koja bi djevojčica prepisivala sve te tekstove iz Glasa Slavonije?»)  te da knjiga potiče na nasilje i nesnošljivost.

Kao ratni izvjestitelj svjedočio sam na mjestima i u vrijeme opisano romanom (od rujna 1991. do svibnja 1992.)  stvarnim događajima, razgovarao s brojnim stradalnicima, civilima, braniteljima i djecom. O svemu tomu godinama već govorim svome djetetu i kad god smo u prilici, obzirom da sam porijeklom iz istočne Slavonije, kćer vodim u Osijek, Vukovar, Vinkovce, Nuštar, Baranju, Ilok, Županju, Slavonski Brod…

Među njenim prijateljicama i prijateljima dosta je roditelja porijeklom iz spomenutih mjesta, a neki od njih su i pripadnici manjinskog srpskog naroda ili su ireligiozni.

Iz razgovora s tom djecom, čiji su roditelji proveli rat na romaniziranom području i zbog iskustava koja sam joj ja prenio, moja kćer je osjećala strašnu nelagodu čitajući «Mali ratni dnevnik». Njoj je neshvatljivo: da su svi Srbi, osim jednog za kojeg se navodi da je poginuo kao hrvatski branitelj, četnici, odnosno neprijatelji; da im ne treba vjerovati, ako se ne izjasne protiv «svojih pasa koji pucaju po nama ili njihovim majkama»; da je ćirilica neprijateljsko pismo; da je majka Srpkinja napustila kćer Mirticu i pobjegla svojima, a da je njen otac «sad s anđelima» jer je poginuo kao hrvatski gardist; da učitelji i roditelji odobravaju ustaški pozdrav «Za dom spremni» i ustaške pjesme; da se nekad nije smjelo biti vjernik, a da su u ratu i nevjernici postajali vjernici; da se dijete od 12 godina pita vjeruje li Krist, koji je ljubav sama, da neprijatelji koji su rafalom gađali njegovo tijelo na raspelu, ne znaju što čine…

Iz navedenog, a i skeniranih dijelova knjige koje šaljem kao prilog, zaključujem da roman krši gore navedena prava iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta kao i da je njegovo daljnje bivanje sastavnim dijelom osnovnoškolske ili bilo koje lektire, u suprotnosti sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama te tražim da pokrenete kod MZOS-a i AZOO-a postupak kako bi se spomenuti izbacio iz bilo kakvog odgojno-obrazovnog procesa jer štetno utječe na djecu, a čega smo uostalom svjedoci zadnjih 20-ak godina. Ako je djeci u najosjetljivijim formativnim godinama, ovaj roman službeno promoviran kao dokumentarno svjedočanstvo o Domovinskom ratu, sa svim pobrojanim i nepobrojanim neistinama, govorom mržnje, najgorim rodnim stereotipima, nacionalnom i vjerskom nesnošljivošću, netrpeljivošću prema ireligioznima, promoviranjem nacifašizma, zar se trebamo pitati tko potiče identične, neprihvatljive prakse kod mladih, a koje su zastupljene u mjeri, u kakvoj nisu ni u jednoj zemlji Europske unije, čija smo članica i čije bismo vrijednosti trebali dijeliti.“

 

Odgovor
pravobraniteljice
za djecu

Špranca pritužbe
Špranca pritužbe

 
 



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *