Zbog agresije na privatnost većina ljudi ima shizofren život

Novi list

Promicanje humanističkih ideja, koje seksualnost definiraju kao stvar slobodnog izbora svakog pojedinca, lišenu, kako utjecaja konzumentskog smisla života, tako i agresivnog zastrašivanja ne samo paklom, već i ovozemaljskim kaznama, čini se kao važan i razuman aktivistički pristup da se svijet promijeni na bolje

U izdanju Centara za građansku hrabrost iz Zagreba i Švicarske, objavljena je knjiga za djecu različitog uzrasta i njihove roditelje ili staratelje, »Humanizam za djecu«. Knjiga se jednostavnim jezikom, uz pomoć prigodnih ilustracija, hvata ukoštac s velikim, svjetonazorskim temama, čije je poznavanje nužno za izgradnju svake ličnosti.

Nada_Pogled0 Autorica knjige je Nada Topić Peratović, pravnica i osnivačica hrvatskog Centra za građansku hrabrost, ujedno i predstavnica Međunarodne alijanse ateista u Vijeću za ljudska prava, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda u Genevi. Knjiga je svojevrstan pojmovnik za bolje razumijevanje civiliziranog svijeta današnjice, koji tumači pojmove poput kritičke misli, opažanja, prosvjetiteljstva, demokracije, antifašizma, ljudskih prava, posebice prava žena, religioznosti i ateizma, humanosti, etike, pravde, odgovornosti, solidarnosti, empatije, brige za sebe i za svijet… Knjigu, koja već doživljava i brojna inozemna izdanja, a koju se može naručiti na www.humanizam.com, otvara misao Ivana Supeka, koja najbolje pojašnjava sam termin humanizma: »Humanizam je ideja koja može povezati čitav svijet. On se temelji na znanosti, ljudskoj umjetnosti i solidarnosti. Prema tome, on je dovoljno širok da sve religije i svi politički sistemi u njemu nađu svoje mjesto. To je važno, jer humanizam nije totalitaran, i dopušta različite forme unutar sebe.« Ususret riječkom predstavljanju ove pažnje vrijedne knjige, najavljenom za 12. prosinca u HNK »Ivan Pl. Zajc« u 17,30 sati, razgovarali smo s autoricom.

Poticanje na sumnju

Što vas je konkretno potaknulo da krenete u pisanje jedne ovakve knjige – priručnika, koja može poslužiti i kao udžbenik?

– Kao u svim aktivističkim djelovanjima – povod je bio vlastito iskustvo. Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, ljubav za čovjeka, odgovornost za društvo i okoliš, humanističke vrijednosti, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja. Smatram da postoji jedna veća kvaliteta ljudskog postojanja – ako živimo svjesniji i budniji život. Želja mi je da naša djeca budu stvaratelji i inovatori i da su sposobni surađivati s ljudima različitih mišljenja i kultura. Mislim da je to važno za uspjeh i sreću djece u 21. stoljeću. Ideja o knjizi gradila se na raznim međunarodnim skupovima ateista, agnostika, sekularista i humanista, gdje sam primijetila da se humanističkom odgoju i obrazovanju djece ne posvećuje dovoljna pažnja. Iskustva za knjigu počela sam prikupljati i organizirajući »Humanističke radionice za djecu« – jednodnevna edukativna druženje djece. Radionice su nastale iz potrebe koju smo prepoznali prvo kod ireligioznih roditelja – iz potrebe i želje roditelja da približe svoj svjetonazor djeci, da kod djece potiču kritičko mišljenje i racionalnu spoznaju, da ih ojačaju u svojemu identitetu, prije svega da svojoj djeci pruže siguran prostor u kojemu će ona moći slobodno i bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole. Ubrzo se pokazalo da je za provedbu radionica, ali i šire za potrebe roditelja koji bi djeci htjeli približiti humanističke vrijednosti, a nisu u prilici pohoditi radionice, te za potrebe škola koje su iskazale interes, potreban i nekakav udžbenik. Tako sam uz sugestije mnogih stručnjakinja i stručnjaka napisala knjigu »Humanizam za djecu«.

Kako biste približili knjigu nekome tko nema uvid u teme kojima ste se bavili, kao i način na koji ste ih obradili? Čime se knjiga bavi, što je njen cilj?

– Ova knjiga potiče na sumnju, shodno tome na istraživanje i kritičko propitivanje postojećeg, ohrabrujući djecu da imaju povjerenje u vlastiti razum. Pripremljena i informirana djeca bolje razumiju svijet u kojem žive, društvo ih ne može zavesti i teže ih može povrijediti, a i spremnija su i sigurnija obraniti svoje vrijednosti. Informirana djeca izrastaju u samopouzdaniju djecu. Djecu se upoznaje s borbom i nasljeđem boraca za ljudska prava čime im se razvija osjećaj suosjećanja i solidarnosti za potrebe i prava drugih, posebice obespravljenih članova društva. Ona potiče suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih. Knjiga je podijeljena na dva dijela.

Prvi dio knjige objašnjava društveno-političku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje mogu biti u raskoraku s tom zbiljom. Time se djeci nudi stvarna slika, ali i kroz valjane argumente osnažuje svjetonazor njihovih obitelji. Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima. To nisu pravila, norme, zapovijedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti, koji se trebaju također kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. U tim savjetima djeca mogu naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti – što je bitno različito od religijskih normi.

Humanističke radionice

Uvođenje nastavnog predmeta »građanski odgoj« u dio obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja odloženo je za početak iduće školske godine? Bi li vaša knjiga mogla poslužiti kao udžbenik, priručnik za nastavu građanskog odgoja?

– Mene bi radovalo kad bi moja knjiga poslužila ne samo djeci i njihovim roditeljima, nego i nastavnicima i pedagozima u školskom sustavu. Sve spomenuto u knjizi – kritičko preispitivanje sebe i društva, autoriteta, stečenog znanja, tradicija, korištenje vlastitog razuma, građanska hrabrost, spremnost preuzimanja odgovornosti za vlastite riječi i djela – koristit će našoj djeci da bez straha i obmana, odgovorno i ispunjeno, žive život vrijedan življenja.

Ovom prigodom želim napomenuti da smo po nekoliko primjeraka knjige donirali Gradskoj knjižnici Rijeka. Knjige se mogu posuditi u dječjem odjelu Stribor, također u ogranku GKR-a Turnić i Zamet.

Za pretpostaviti je da vrlo malen broj djece, odnosno roditelja, bez obzira na njihove osobno poglede i opredjeljenja, kazalo »ne« nastavi vjeronauka u nas. Imate li možda neku informaciju o tome o kakvim se tu postotcima, u pravilu, radi?

– U našoj udruzi pokušavamo propitivati roditeljske odluke vezane za školski vjeronauk, jer mnogi roditelji upisuju djecu na nastavu vjeronauka zato jer i »svi ostali idu«, no pitanje je je li to i najbolje rješenje za dijete. Neupisivanje pak djeteta na školski vjeronauk za roditelje je samo prividno izbor, jer nijedan roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time naravno ne »bira« segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci – a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada su škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirani za dobrobit svojih učenika, onda pribjegavaju najpodlijoj varijanti – ostavljaju djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. Razumljiva je stoga odluka većine roditelja da se upisom djeteta na školski vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ili još gore – poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima.

Čini se da to rađa dosta komplikacija. Vi u vašoj knjizi niste željeli da se, s druge strane, rađaju otpor i pogledi s omalovažavanjem i predrasudama spram religioznih ljudi i djece, već da djeca poštuju svačije odabire…

– Poštivanja tuđih odabira se podrazumijevaju, tu nema nikakvih sumnji ni dvojbi. A nama roditeljima koji smo u cijeloj situaciji izabrali put otvorenosti i prihvatili da nam djeca budu javno primijećena kao drugačija doista nije lako. Ali bi nam, a posebice našoj djeci, sigurno bilo lakše kad bi se u borbi za naša građanska prava priključili svi oni roditelji koji slično misle, ali drugačije djeluju. Kad bi se još vršnjaka roditelja priključilo našoj djeci. Što nas je više – to smo zamjećeniji, to nas je teže ignorirati. To je školski sustav primoraniji naći odgovarajuće rješenje za svu našu djecu. Utisak mi je da se u tom pogledu ipak nešto dešava u Republici Hrvatskoj – da se roditelji polako odlučuju ne upisati dijete na vjeronauk, dok istovremeno raste roditeljska želja djeci ponuditi humanističke vrijednosti koja se djeci nedovoljno nude u današnjem školskom sustavu. Sve se veći broj roditelja izvan Zagreba raspituje za humanističke radionice u njihovim mjestima. To nas je ponukalo da razvijemo program poduke budućih edukatorica i edukatora humanističkih radionica, po principima naše udruge. Zainteresirane osobe moći će tako uz našu savjetodavnu pomoć i besplatan materijal koji će im stajati na raspolaganju voditi vlastite humanističke radionice. Prva takva humanistička radionica sa svojim predavanjima kreće upravo u Rijeci, gdje će članovi Centra u prostorijama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti djeci približiti humanističke vrijednosti, kritičku misao, kulturu, umjetnost, znanstvenu i racionalnu spoznaju. Stoga pozivamo sve zainteresirane roditelje da upišu svoju djecu na naše radionice u Zagrebu ili Rijeci, ali i pojedince iz cijele Hrvatske da nam se jave na mail udruge: projects@civilcourage.hr, ako imaju želju u 2015. sudjelovati u programu poduke.

Seks prodaje sve

Religiozna su uvjerenja ili vjerovanja, kao i seksualni odabiri i orijentacije, stvar duboke čovjekove intime. Kada se nešto tako intimno iznosi na javnu, društvenu sferu, vrlo lako može doći do gubitka suštinske kvalitete. Imate li dojam da su ljudi danas svjesniji osjećaja »svetosti« života negoli su to bili prije trideset godina, kada se nije tako masovno odlazilo u crkve, a vjeronauk se nije podučavao u školama?

– Danas globalni kapitalistički marketing uglavnom počiva na seksističkom iskorištavanju seksualnosti – »seks prodaje sve«. S druge strane religijske organizacije, koje se suštinski ne suprotstavljaju kapitalističkoj nasrtljivosti, s jednakim žarom propagiraju vjerske dogme o seksualnosti, na sličan način kao i svjetske korporacije, kako bi za sebe vezale svoje korisnike odnosno vjernike. Tu treba razlikovati nuđenje duhovnosti koju kao ljudsku potrebu ne smijemo negirati od nasrtaja religijskim dogmama, kojima nas žele kao na gore opisan način također učiniti ovisnicima, držati u strahu. Usuđujem se reći da zbog takve bipolarne, a zapravo istovjetne agresije na privatnost, većina ljudi na našem planetu živi shizofren život. Stoga se promicanje humanističkih ideja, koje seksualnost definiraju kao privatnu sferu, stvar slobodnog izbora svake pojedinke i pojedinca, lišenu, kako utjecaja veličanja seksualnosti kao konzumentskog smisla života, isto tako i agresivnog zastrašivanja ne samo paklom, već i ovozemaljskim fizičkim, nerijetko i smrtnim kaznama, u zemljama gdje se rasplamsao vjerski fundamentalizam, čini kao važan i razuman aktivistički pristup da se svijet promijeni na bolje.

novi listMilan Polić: Diskriminacija ireligioznih

U predgovoru knjizi kažete da humanisti nisu jednoumna homogena skupina u kojoj bi se svi slagali u svemu ili barem većina u većini pitanja. Što je po vama ono ključno što povezuje te individue ipak moguće i raznorodnih nazora?
– Za razliku od društvenih skupina čiji su pripadnici snažno povezani određenom ideologijom – bilo da je u pitanju neka politička doktrina, religijski nauk, filozofska škola, umjetnički pravac, ili jednostavno zagovaranje određenog odnosa prema hrani – koja u cjelini ili bar većim dijelom određuje njihov život najprije vrijednosno-spoznajno, a onda i djelatno, humaniste povezuje tek temeljni odnos prema čovjeku. Za humaniste je u osnovi svega čovjek, a ne Bog, ne Priroda, ne ova ili ona neljudska ili nadljudska sila, jer mi smo ljudi i prema svemu se hoćeš-nećeš odnosimo kao ljudi, bili toga svjesni ili ne. No za razliku od onih koji svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu općenito grade preko idealiziranih (ne)ljudskih posrednika, humanisti se prema svemu odnose upravo kao ljudi svjesno i neposredno. Pri čemu je jedna od temeljnih spoznaja da je pojedinac slobodan samo u slobodnoj zajednici, kao što je i zajednica slobodna samo kao zajednica slobodnih pojedinaca. Iz te spoznaje slijedi poštivanje različitosti i potpora samoodređenju, tj. autonomiji svake osobe kao slobodne i osobite jedinke. Što znači da će humanist poštivati svačije životno opredjeljenje, neovisno o tome slaže li se s njime ili ne, ako ono nije nametljivo i ne nastoji postati obvezno za sve, te ne ometa demokratske procedure. Primjerice, što god ja mislio o religiji i religioznosti nikada ih ne bi pokušao ušutkati na način na koji Crkva u nas pokušava ušutkati ireligiozne.
Za pravilo sekularnosti kažete da je jedno od najbitnijih pravila demokracije. Ono je u društvu potrebno da bi među pravima i slobodama toliko različitih ljudi vladao sklad, a zahtijeva da država i religijske zajednice moraju biti međusobno odvojene i neovisne. Što bi to preciznije, u formalnom smislu značilo, i kako se naša država postavlja prema tome, poštujemo li to pravilo?
– To bi konkretno značilo da nitko ni na koji način ne smije biti diskriminiran po religioznoj osnovi. Da nitko ne smije biti privilegiran, niti smije u čemu biti zakinut zato što jest ili nije nekako religiozan. Nažalost, od stvaranje Republike Hrvatske nije tako i to na svim razinama. Od vrtića do izbora za predsjednika Republike ireligiozni su pod snažnim ideološkim pritiskom i diskriminirani. I to se ignorira na zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj razini vlasti. Na pritužbe svi se prave nevješti, odgovornost otklanjaju od sebe. Katolička Crkva je snažno privilegirana u svakom pogledu, pa iako bogata, za razliku od siromašnih škola i bolnica, ne mora plaćati porez, a ideološki je prisutna svuda.

Knjiga zapažena na svjetskom kongresu humanista

Prvo, svjetsko, predstavljanje knjiga »Humanizam za djecu« je imala ovog kolovoza u Oxfordu, na Svjetskom kongresu humanista. Kako je knjiga tamo doživljena?
– Neskromno priznajem da smo doživjeli veliki uspjeh. Imali smo svoj štand. Rasprodali sve donesene engleske primjerke knjige. Dobili mnoge narudžbe. Dosta pitanja, razgovora. Čuđenja – »Vi ste iz Hrvatske, a knjiga se samo manjim dijelom bavi specifično hrvatskim problemima?« Interes su pokazali ljudi koji su u svojim zemljama nastavnici, profesori, ne samo roditelji. Knjiga se prevodi na talijanski, ruski i arapski. Drugo predstavljanje je bilo u Zürichu, na Denkfestu – Festivalu znanosti i umjetnosti, gdje smo predstavili njemačko izdanje knjige, koje je, moram priznati izazvalo veći interes među njemačkom, nego švicarskom publikom. Nedavno smo imali nekoliko promocija u Istri u organizaciji lokalnih nevladinih udruga. Razumljivo je da smo na dobar prijem naišli u Istri, a nadam se takvom i u Rijeci. Ali nas tek čekaju pravi izazovi s promocijama u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Splitu… gdje ne očekujemo samo one koji se s nama apriori slažu, već se radujemo i onima koji žele očuvati tradiciju kao dio svog identiteta, ali od nas očekuju i podršku osnaživanju svojih nastojanja da se odupru sve izraženijim dogmatskim pritiscima okoline – medija, škole…

izvor

 
 



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *