Centar u medijima

Žene u Crnom
Podlistak „Žene, mir, bezbednost, januar-februar 2013. (klikni sliku)

Decenijska ćutnja o zlu

„O banjalučkoj šutnji” razgovaralo se 30. januara 2013. u Beogradu. Predavačica je bila Nada Peratović iz Centra za građansku hrabrost u Zagrebu. Prikazan je dokumentarni film ’’Back to Bosnia’’.


Civilno društvo

Ovu je akciju podržao i Centar za građansku hrabrost – feministička i slobodnomisliteljska udruga osnovana 2011. s ciljem samospoznaje, osvješćivanja i osnaživanja građanki i građana, promicanja i poticanja građanske hrabrosti, feminističkog aktivizma, ljudskih, posebice ženskih prava, rodne ravnopravnosti, svjetonazora ateista, agnostika, humanista i ostalih ireligioznih osoba, prava manjina i LGBTIQ osoba.

– Ugodno smo iznenađeni odazivom ljudi, ali i volontera koji nam se javljaju u vezi ove peticije. Čak smo pomalo zatečeni reakcijom tihe većine i vjerujemo kako će se na ovaj način senzibilizirati oni koji do sada nisu imali priliku djelovati iako slično razmišljaju – kaže Željko Peratović iz Centra za građansku hrabrost koja promiče vrijednosti sekularnog i evolucijskog humanizma i slobodoumlja te potiče slobodno i kritičko razmišljanje te znanstvenu i racionalnu spoznaju.

Humanističke radionice za djecu

Jedna od aktivnosti ove udruge su Humanističke radionice za djecu onih koji ne žele prihvatiti društveno nametnutu normu o povezanosti nacije i vjere te djecu ne odgajaju u vjerskom duhu.

– Do sada je održana jedna radionica, a drugu su nam poremetile vremenske neprilike pa smo ju odgodili za 9. lipnja. Na radionicama koje pohađa desetak polaznika djeci želimo pružiti potpun doživljaj pa tako uz predavanja iz humanizma profesorice s Instituta Ruđer Bošković, održavamo i druženja te male proslave kao ekvivalent događajima kao što su Prva pričest i slični vjerski sakramenti kojima pristupaju djeca koja pohađaju vjeronauk. To nije nadomjestak tim događajima nego im želimo dati više humanističkih vrijednosti  iz istih potreba koja se daju na vjeronauku. No, ondje se to djeci usađuje kao gotova istina, bez kritičkog razmišljanja i preispitivanja. Na prvoj proslavi smo imali tortu i malu svečanost kako bi se djeca toga uvijek sjećala, ali na drugačiji način. Imamo puno planova, no budući da smo neprofitna udruga u kojoj djeluju sami volonteri i još uvijek nismo aplicirali na nikakve natječaje, za sada imamo tek ovu aktivnost za djecu. Do kraja godine planiramo još nekoliko takvih radionica koje se održavaju u Luci Pokupskoj. Ondje bi se mogli organizirati i kampovi za djecu te slični sadržaji. Iduće ćemo godine imati svakako više aktivnosti za one koji drugačije razmišljaju – navodi Peratović koji otkriva kako im se javljaju mnogi roditelji koji ne žele da njihova djeca idu na izbornu nastavu vjeronauka no često su prisiljeni jer sat tog predmeta najčešće nije prvi ili posljednji, a djeca nemaju nikakvu alternativu.

Raskinuti Vatikanske ugovore

– U mnogim školama barem jedno do dvoje djece ne pohađa nastavu vjeronauka zbog čega su osuđeni na čekanje u školskim hodnicima da nastava tog izbornog predmeta završi. Na taj su način često prisiljeni da pohađaju vjeronauk iako ne bi željeli. Osim toga, mnogi nastavnici nameću djeci i roditeljima taj izborni predmet govoreći kako na njemu neće ništa loše naučiti. Javljaju se roditelji i čija su djeca pohađala vjeronauk, no više to ne žele. Imamo i slučajeva poput onoga kada ženi u ljekarni nisu htjeli izdati kontracepcijske tablete. Mnogo je primjera kojima tek sada shvaćamo što za nas znače Vatikanski ugovori. Upravo i ovom peticijom želimo osvijestiti ljude o privilegijama Katoličke crkve te vršiti pritisak na Vladu RH da joj uvede porez. Želimo i da se raskine Vatikanski ugovor, kojemu se treba drugačije pristupiti. Ni jedna europska zemlja nema ugovor s Vatikanom u ovom obliku. Moguće je kako će Vatikan u savezništvu s Hrvatskom, upravo preko tih ugovora pokušati nametati neke svoje vrijednosti – komentira Peratović aktualna događanja spomenuvši kako sve kampanje koje trenutno provodi Pokret Hrast, Katolička crkva i inicijativa „U ime obitelji“ isplanirane i dugoročne, te dodaje kako Centar za građansku hrabrost podržava projekt zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama.

 Maja Celing Celić


GONG

Kuha li i tata povrće i čije je žensko tijelo

“Stoga, smatraju da treba izbjegavati rodne i druge stereotipe pa je tako potrebno izmijeniti pitanja „Koje povrće kuha tvoja mama?“ i „Kako tvoja mama priprema stol za ručak?“  I zašto nećemo reći „Tata pomaže mami kod pranja suđa“? Kad je, pak, riječ o zdravoj prehrani, treba uvažiti i činjenicu postojanja alergija koje zahtijevaju promjenu ishrane jer su neki osjetljivi na laktozu u mlijeku, a tu su i alternativni modeli ishrane, naime, u društvu postoje i vegetarijanci te neki ljudi pojedine namirnice ne jedu iz etičkih ili vjerskih razloga. Također, u uvodnom dijelu materijala „Stigmatizacija i diskriminacija seksualnih manjina trebalo bi dodati uvod iz pozicije ljudskih prava i identiteta te uvažavanja različitosti, a ne samo polaziti iz pozicije stigmatizacije.

Čije je žensko tijelo?

I udruge Centar za građansku hrabrost i Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku upozorava na nepotrebne stereotipe u Kurikulumu te mole da se u svim radnim listovima pazi na dosljednu primjenu načela rodne ravnopravnosti. Uostalom, roditeljska je obveza opisana u Obiteljskom zakonu da se djecu odgaja po načelima rodne ravnopravnosti, a to je i jedno od ustavnih načela RH, stoga se o  njoj u hrvatskim školama itekako treba govoriti. Baš kao i o činjenici da  među mladima postoje osobe homoseksualnog ili transseksualnog identiteta, čijem se zdravom spolnom životu mora posvetiti posebna pažnja.

S druge strane, u dokumentu „Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“ nedovoljno se govori o feminističkom pristupu pravu na pobačaj. Treba spomenuti pravo žene nad svojim tijelom, naime, o njemu ne može nitko drugi odlučivati do ona sama – jer koju god odluku da donese, a obje su jednako teške u takvim trenucima nedoumice,  ona će snositi posljedice. Ni država, niti crkva ne smiju imati tutorstvo nad ženinim tijelom. Formulacije tipa „je li prekid života embrija/fetusa ubojstvo“  trebalo bi preformulirati u „je li je prekid trudnoće …“ Potvrdan odgovor na pitanje o „životu embrija“ (što god to značilo) još uvijek ne znači da time ipso facto nastaje ženina obaveza da iznese trudnoću do kraja.

U svakom slučaju,  ključna je stvar podrobnije informirati djecu da im Konvencija o pravima djeteta garantira pravo na svoje vlastito mišljenje, a to uključuje i vlastiti izbor vjere, odnosno prelaska u drugu vjeru, ali i izbor nevjerovanja.”


tportal

Kako ispisati dijete s vjeronauka?

tportal.hr 2013-10-18 21 42 53

Roditeljima koji dijete žele ispisati s vjeronauka Centar za građansku hrabrost, inicijativa Nisam vjernik i Glas razuma – pokret za sekularnu Hrvatsku na svojim web stranicama pripremile su pismo koje je potrebno ispuniti i dostaviti ga ravnatelju škole. U drugom pismu traži se zbrinjavanje djeteta koje ne pohađa vjeronauk, a nije mu organizirano kvalitetno i sadržajno provođenje vremena.

Nada Peratović, predsjednica Centra za građansku hrabrost (CGH), kaže da su dopise roditeljima ponudili putem svoje web stranice nakon što su u savjetovalištu udruge primili brojne pozive roditelja, nemoćnih da svoju djecu zaštite od nebrige i, često, diskriminacije.

‘Različita su iskustva roditelja koji nam se javljaju. U nekim školama djeca koja ne pohađaju vjeronauk propisno su pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Ali u školama u koje su, osobito ravnateljstvo, nezainteresirane za dobrobit učenika, događa se najpodlije. Ostavlja se djecu na satu vjeronauka, nudeći im pedagoški potpuno krive naputke da učenik nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. Nažalost, roditelji pod takvim pritiskom, bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici, upisom djeteta na katolički vjeronauk nadaju se izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete ili, još gore, poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima’, objasnila je Peratović za tportal.

Škola je dužna organizirati aktivnosti
Pred početak školske godine, udruga zato poziva Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta da u školama osigura primjenu Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Ministarstvo nam je potvrdilo da su škole obavezne uvesti takve sadržaje za sve učenike koji žive u skladu s humanističkim, sekularnim, agnostičkim i ateističkim vrijednostima ili kao vjernici čija vjera ne slijedi katolički vjeronauk.

‘Za djecu osnovne škole koja ne pohađaju vjeronauk, škola je dužna organizirati druge aktivnosti. Učenik ili učenica bilo koje vjeroispovijesti ima izbor glede upisa vjeronauka, što praktično znači da ga ne mora upisati i u tom slučaju će biti uključeno u aktivnost koju škola organizira. Za učenike srednjih škola uz vjeronauk ostvaruje se i alternativni nastavni predmet etika te učenici mogu odabrati hoće li pohađati nastavu vjeronauka ili etike. Učenik ima pravo do početka naredne školske godine ispisati se s bilo kojeg izbornog predmeta, pa tako i vjeronauka’, pojašnjava ministarstvo u odgovoru tportalu.

Peratović ističe da su roditelji i učenici, osobito u manjim sredinama, često pod vrlo velikim pritiskom okoline, pa iz konformizima ili straha pristaju na upis djece na katolički vjeronauk iako sumnjaju u njegovu ispravnost, u obitelji djecu ne odgajaju po njemu ili mu se protive.

‘Što ako ta vjera promiče mizoginijske stavove, odnosno ženomrstvo, ili stavove koji su u suprotnosti s kritičkom mišlju i današnjim civilizacijskim dostignućima? Što ako ta vjera otvoreno negira iskustvo i identitet roditelja te djetetu dragih osoba? Roditelji bi se trebali o tome zapitati prije nego svoje dijete prepuste takvim sadržajima’, kaže Peratović.

Savjetovalište vodi i Protagora, udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, koja također povodom početka školske godine roditelje podsjeća da katolički vjeronauk ne podrazumijeva nepristrano poučavanje evanđeoskog nauka, već odgajanje u skladu s interesima Crkvenih autoriteta.

‘Sadržaj predmeta i način podučavanja vjeronauka nisu odredili pedagoški stručnjaci, već religiozna zajednica koja sastavlja nastavni program, kreira udžbenike i postavlja vjeroučitelje’, upozorila je Protagora.


Novi list

 

Humanistička radionica u Rijeci
04.10.2013.

 

djeca


Djeca koja ne idu na vjeronauk suočavaju se sa segregacijom

Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog pritisaka. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk često su bez nadzora

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. 

Knjigu je napisala jer je htjela djeci približiti humanističke vrijednosti i potaknuti ih na kritičko mišljenje.

Osvrnula se i na činjenicu da su djeca koja u hrvatskim školama ne pohađaju vjeronauk segregirana. Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog raznih pritisaka.

– Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi – kaže Topić Peratović koja je pozvala roditelje da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima, piše Klokanica.


‘Djeca koja ne idu na vjeronauk u školi su diskriminirana’

Potaknuti raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista razgovarali smo s Nadom Topić Peratović, predsjednicom Centra za građansku hrabrost i autoricom knjige ‘Humanizam za djecu’

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. Živi na relaciji Švicarska – Hrvatska, životni partner joj je istraživački novinar i također aktivist. Roditelji su djevojčice koju odgajaju u, kako kaže, slobodnomisliteljskom duhu. Udomili su dva psa i novčano pomažu humanističko školovanje jedne djevojčice u Ugandi. Napravili smo intervju potaknuti njezinom knjigom i stalnom raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista. Pitali smo jesu li djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama na neki način izolirana od ostalih učenika i kada je pravo vrijeme za upoznavanje djeteta s humanističkom misli. Što vas je potaknulo na pisanje knjige ‘Humanizam za djecu’? Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, čovjekoljublje, odgovornost za društvo i okoliš, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja i proglašenih autoriteta. Smatram da postoji viša kvaliteta ljudskog postojanja – živjeti svjesniji i budniji život. Ova knjiga potiče djecu na suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih.

Kritičko mišljenje važno je za razvoj djece

U sklopu Centra održavaju se humanističke radionice za djecu. Što djeca tamo uče? Humanističke radionice mjesto su poticanja i promicanja slobodne i kritičke misli, racionalne i znanstvene spoznaje, humanističkih načela, feminističke teorije i aktivizma te građanske hrabrosti. Upoznajemo djecu sa svijetom humanističke i feminističke misli, ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim načelima na kojima se temelji Zapadna civilizacija. Sljedeća dječja radionica održat će se 18. travnja, a posvećena je Danu planete Zemlje. Poticanje kritičkog mišljenja i racionalne spoznaje, jačanje osobnog identiteta i prije svega, siguran prostor u kojemu će djeca moći slobodno, bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole i života, dio su svake radionice. Naša dosadašnja iskustva pokazuju da su potrebu za humanističkim radionicama osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za poduku iz humanističkih vrijednosti, a legalizirana vjerska indoktrinacija nije u skladu s njihovim vjerskim potrebama. Naša su vrata širom otvorena za svu osnovnoškolsku djecu. 

Jeste li imali slučajeve kad su djeca podijelila svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školama i s kakvim su se predrasudama susreli? ​

Svaka radionica upravo počinje pozdravom i razgovorom kako se djeca osjećaju, što su doživjela od posljednjeg druženja, što ih je rastužilo ili razveselilo. Naravno da ima iznošenja neugodnih iskustava i predrasuda s kojima su su ta djeca susretala. Tako da je prvi učinak koji se događa na radionicama zapravo terapeutski. Neke takve predrasude i netočnosti ispisane su u udžbenicima koje imaju prilike pročitati ili koje im se znaju gurnuti pod nos. Tako su se u udžbeniku za školski vjeronauk za više razrede u poglavlju o ateizmu našle riječi bivšeg katoličkog poglavara Ivana Pavla II da su ateisti krivi za koncentracijski logor Auschwitz. Što je ne samo netočno, nego i krajnje maliciozno. Kako djeca, čije obitelji pripadaju različitim svjetonazorima, mogu izgraditi odnose temeljene na međusobnom poštovanju, ako se unutar školskog sustava jedna grupa djece otvoreno diskriminira i zanemaruje ili se ireligiozno svjetopoimanje prikazuje na gorenavedeni način? I u udžbenicima drugih predmeta, poput hrvatskog jezika, nalazili smo pitanja koja ne samo da su potpuno neprimjerena za određeni predmet, nego i zanemaruju činjenicu da postoje različite vjere i uvjerenja. 

Segregacija djece koja ne pohađaju vjeronauk

Po vašem iskustvu, podliježu li nekad roditelji pritisku okoline i šalju djecu na vjeronauk, makar sami nisu vjernici? ​

Roditelji iz neznanja i nepripremljeni, a nesvjesni posljedica svoje odluke, na osnovu nepotpunih i krivih informacija, često nesigurni u vlastite stavove i identitete, na nagovor ili pod utjecajem savjeta bliže okoline, a nekad i neugodno iznenađeni oštrim odgovorima školskog osoblja, upisuju djecu na katolički vjeronauk. I to ne čudi, jer postoji li uopće neki izbor roditeljima i njihovoj djeci koji im škola nudi? Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi.  I koliko god stoga bila razumljiva odluka većine roditelja, da se upisom djeteta nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ipak bih ih željela, kroz aktivnosti Centra, potaknuti da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima.

Mislite li da djeca mogu nešto loše naučiti na satovima vjeronauka ili im to pomaže u boljem shvaćanju i prihvaćanju ljudi drugačijih od njih? ​

Kad govorimo o samom sadržaju školskog vjeronauka, treba skrenuti pažnju na jednu netočnost, koju roditelji olako prihvaćaju kao istinitu. Školski vjeronauk nije “kultura ili povijest religija”. To nije predmet kojem je svrha djeci prenijeti znanje koje mi roditelji često volimo nazivati “opća kultura”, niti se djeci na nepristran način žele približiti različita svjetopoimanja (pa i ona ireligiozna), iako se u višim razredima nekoliko sati posvećuje drugim religijama. Prema Programu katoličkog vjeronauka za osnovne škole, školski vjeronauk nije “tek puko posredovanje informacija i znanja” o određenoj religiji. Školski vjeronauk ima “konfesionalno obilježje vjerskog odgoja u školama”  i to polazeći od “naravi i poslanja Katoličke crkve u suvremenom svijetu”. Za početak savjetujemo roditeljima da se informiraju o crkvenom nauku čitajući udžbenike školskog vjeronauka svoje djece. Što im je iz sadržaja neprihvatljivo; možda već sam koncept vjere, Boga ili pojedini crkveni napuci ili dogme, koji se nezaobilazno prenose kroz vjeronauk? Pa čak i ako načelno sadržaj roditeljima može biti prihvatljiv i dio njihove vjere koju svakodnevno žive, je li im prihvatljivo vrijeme i način na koji se taj sadržaj prenosi djeci. Koliko pedagoškog znanja imaju vjeroučitelji/ice? U primjeru vaše kolumnistice vidimo da je vjeroučiteljici bilo bitnije ustrajati na crkvenom nauku, nego psihološki razborito osluhnuti potrebe i pitanja djeteta. Sve su to problemi na koja nitko osim samih roditelja ne može odgovoriti. Sve su to trenuci u kojima se očekuje roditeljska odgovornost. Ona nam nalaže da se dobro informiramo, jer ono što je ovdje posebno bitno naglasiti jest da školski vjeronauk nije poput drugih predmeta, ovdje se radi o pitanju identiteta. Roditeljska odgovornost nam nalaže da stanemo u obranu svog djeteta. Ako nećemo mi roditelji, tko će drugi?

Roditeljsko pravo ne znači nametanje svojih predrasuda

Imate li za roditelje neki savjet o odgoju djece?

Roditeljstvo kao interakcija temeljena na povjerenju da bi se došlo do cilja samopuzdane i samostalne osobe – čovjeka, isključuje svaki, pa i najsuptilniji oblik nametanja vlastitih uvjerenja, vjerovanja, neostvarenih želja – svako forsiranje. Najgore što se događa u takvim slučajevima jest da djeca zamrze roditelje i udaraju im kontru. To se događa na podlozi njihove razvojne psihologije, prirodno, unatoč tome što se razumiju s roditeljima i vole ih, jer žele biti drugačija i na koncu sama teže vlastitoj osobnosti. I dogodi se izgubljeni čovjek. Takvi roditelji uglavnom ne priznaju da su pogriješili pa tek sticajem nekih vanjskih životnih okolnosti, to dijete – čovjek, nakon dugih mučnih godina, pronađe sebe, oprosti i nastavi živjeti kako je trebao da roditelji nisu počinili spomenutu fatalnu grešku. Zvuči melodramtično, ali takvih primjera imate

Koje su, po vašem iskustvu, najčešće greške koje roditelji nesvjesno ili svjesno čine, a štete razvoju njihovog djeteta u osobu bez predrasuda koja prihvaća druge ljude takvima kakvi jesu? ​

Djecu ne možemo i ne trebamo odgajati pod staklenim zvonom ili oblikovati od njih naše klonove. Mi jesmo njihovi roditelji, u stalnoj brizi za njihovu sreću i sigurnost, ali roditeljska odgovornost podrazumijeva da naša djeca imaju prava na vlastita uvjerenja i stavove i da im mi to moramo omogućiti. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. U Centru za građansku hrabrost, između ostalog, nudite besplatno pravno savjetovanje i potporu pri istupanju iz vjerskih zajednica. Kakav je postupak i jeste li imali cijele obitelji koje su istupale? ​Naše sekularno savjetovalište nudi raznoliku pomoć po pitanju Ustavom zajamčenih načela sekularnosti i ljudskih prava. Na webstranici Centra zainteresiranim osobama nudimo temeljne informacije vezane za prava djece na sekularno školovanje, posebice sve informacije bitne za ispis djece sa školskog vjeronauka i zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk. Obraćaju nam se i vjernici, razočarani u redogmatizaciju društva i stavove njihovih vjerskih predstavnika te mladi ljudi koji osjećaju potrebu da kritički propitaju vjeru i uvjerenja na kojima su odgajani. Neki od njih već su istupili iz svojih vjerskih zajednica i vlastita iskustva žele prenijeti na sve one kojima je potrebna podrška. Često je dovoljna samo riječ razumijevanja i brižnosti – naizgled malena gesta, ali čvrst suosjećajni oslonac za sve one koji su živjeli u neskladu vlastite sasvjesti i dogmatizirane okoline.


How It Feels To Be An Atheist In A Highly Religious Society

“I am an atheist, humanist, and feminist, but above all I am an activist. I live my life on my own, despite the collectivism and conformism of others.

“Croatian society has ignored humanistic values at the expense of narrow nationalism, (hetero)sexism, and clerical dogmatism. State authorities fawn over the clerics of the strongest domestic religious organisation (especially regarding the huge influence on public education) and conduct ideological wars with their political opponents, instead of showing the political will for protecting secular values and real change in society.

“Children who are educated and brought up like this cannot grow into responsible citizens. Children whose parents are non-religious, or who otherwise don’t fit in the national-religious-heteronormative pattern, are discriminated against; they are invisible and irrelevant for the political elite.

“My activism is aimed at raising awareness of the values of humanistic thought, democratic and secular principles, human rights, feminist solidarity, civil responsibility, and courage, and the importance of civil movements and activism, through humanist workshops for children and young adults, culture clubs for adults, and especially the book Humanism for Children. Activism means being bold, active, visible, loud, on behalf of those who are deprived of their human rights. It is a more difficult life, but it is also a life worth living.”

Nada Peratović is the founder of the Centre for Civil Courage, AAI representative in the UN Human Rights Council and author of


Slučaj Island: Jesu li nove generacije manje sklone dogmama?

Može li se u Island uperiti prsti i reći – ovako razmišljaju generacije koje dolaze? Naime, svijet je obišao podatak da niti jedan stanovnik Islanda mlađi od 25 godina ne vjeruje da ga je stvorio Bog. S druge strane, suvremeni filozofi, sociolozi i teolozi govore o “povratku religije” i o “duhovnosti kao megatrendu”.

Ova druga teza, koja kaže da su predviđanja iz druge polovice 20. vijeka o nestanku religije iz javnosti bile pogrešne, objašnjena je u zborniku “Sekularnost i religija: BiH i regija” urednika Edina Šarčevića iz Centra za javno pravo te franjevca Drage Bojića. Radovi iz zbornika predstavljali su radni materijal za znanstveni skup održan u Sarajevu krajem travnja 2015. godine o sekularnosti i poziciji vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, a izdao ga je Fondacija Centar za javno pravo iz Sarajeva.

Zbog toga smo pitanje postavili Šarčeviću, koji uz napomenu da to nije njegovo znanstveno područje, navodi da statistike poput ove islandske mogu biti dobra ilustracija trenda.

“U Njemačkoj stalno raste broj izlazaka iz Crkve, a čini se da samo primitivna društva zadržavaju vjeru u boga u proširenoj formi. No, to je sasvim lična procjena”, navodi Šarčević.

Nada Topić Peratović iz Centra za građansku hrabrost u Zagrebu snažno naglašava da se iz činjenice da djeca i mladi na Islandu ne vjeruju u stvaranje svijeta opisan u Bibliji, nipošto ne treba zaključiti da su oni “nevjernici”.

“Dosta religioznih osoba u vjeruje u Veliki prasak. To što netko ima potrebu za bogom, ne znači da vjeruje sve što je napisano u Bibliji ili izrečeno od strane religijskih organizacija. Također, ne možemo staviti znak jednakosti između vjernika i neobrazovanih”, ističe Topić Peratović, autorica knjige “Humanizam za djecu”. Po njoj je za ovakve rezultate prvenstveno zaslužba odvojenost Crkve od – obrazovnog sustava. Naime, Island ima državnu crkvu – Evangelističku luteransku crkvu Islanda – koju potpomaže iz državnog proračuna, ali i putem raznih pravnih, financijskih i socijalnih olakšica, koje po sudu humanističkih organizacija, nisu dostupne drugim vjeroispovijestima.

Crkva je državna, ali joj u školstvu nema mjesta

I da, ondje se događa da porezi ireligioznih osoba završavaju u rukama Crkve, odnosno kao plaće svećenika, tri biskupa i njihovog osoblja, osim ako se ne izjasne da žele da njihov novac pripadne nekoj od humanističkih organizacija, koje prepoznaje država. Islandska etička humanistička organizacija Siðmennt je, primjerice, dobila takav status prije nešto manje od tri godine. Članica je Internacionalne humanističke i etičke organizacije (IHEU), kao i Centar za građansku hrabrost, koji djeluje u Hrvatskoj i ne dobiva nikakvu potporu iz proračuna, kao ni niz drugih organizacija ili inicijativa koje propagiraju sekularnost, što nije slučaj kada je riječ o vjerskim NGO-ovoima. No, usprkos podršci koju teologija ima na javnom sveučilištu, javne škole su u potpunosti odijeljene od religijskih organizacija.

“U Reykjaviku imaju dogovor u javnim školama da crkva nema nikakvog utjecaja – nema vjeronauka, Crkva nije sveprisutna i to je ono što mi stalno govorimo: nije u Crkvi problem koliko u državi”, navodi ona. U Hrvatskoj je situacija bitno drugačija. I nije problem samo u tome što djeca imaju vjeronauk, dok su ona koja izaberu da ga nemaju, uskraćena za alternativnu nastavu.

Hrvatski primjer – književnost i povijest pod utjecajem katekizma

“Problem je ne samo o religijskoj obojenosti u vjeronauku već i u hrvatskom, povijesti. Djeca ondje čitaju religiozno djelo poznatog pisca, a onda umjesto da se ono stručno analizira, djeci se postavljaju pitanja – kako ti živiš svoju vjeru? Naravno da se radi o književnoj baštini, o kojoj se treba učiti, ali pitanja to je sugestivno i nepotrebno u udžbeniku Hrvatskog jezika”, ističe Topić Peratović.

Naime, iako se u Hrvatskoj nisu provodila istraživanja poput ovoga na Islandu, kojima se propitivalo vjerovanje u vjerske spise nasuprot zanstvenim tezama, ona ističe kako istraživanja koja jesu provođena kod nas ukazuju na nepoželjne trendove.

“Obrazovanje zadnjih 25 godina dalo je takve rezultate da djeca pokazuju nezananje što se tiče pojedinih povijesnih činjenica te da su manje tolerantna i solidarna po pitanju ljudskih prava”, navodi Topić Peratović. Primjer je “Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj” GOOD inicijative, GONG-a i Instituta za društvena istraživanja, samo 28,5 posto srednjoškolaca misli da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila fašistička tvorevina, 49,5 posto maturanata tvrdi da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, 48,1 posto maturanata misli da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja i bolesti…

Istraživanje “Religija i ljudska prava” profesora Gordan Črpić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta došlo je do podatka da bi 42 posto srednjoškolaca zabranilo pobačaj, 19 posto ih je neodlučno, a protiv zabrane pobačaja izjasnilo se 37,5 posto ispitanih.

Ipak, veseli je što se svake godine povećava broj roditelja koji se javljaju njenoj udruzi, koja trenutno provodi humanističke radionice za dvije skupine od ukupno 30 djece. Razlog – diskriminacija onih koji misle drugačije.

Ireligiozna djeca trpe diskriminaciju od vršnjaka i učitelja

“Imamo istraživanja prema kojima su ireligiozna djeca najviše diskriminirana u školi, ne samo od vršnjaka, nego i obrazovnog kadra”, kaže ona. Na radionicama rade ono što bi trebalo raditi Ministarstvo obrazovanja.

“Nastale su iz potrebe da djeca, koja ne pohađaju vjeronauk, vide da nisu usamljena. Uvijek ih je po jedno, dvoje u razredu i doživljavaju razne neugodnosti, a ovo je siguran prostor gdje mogu slobodno govoriti pa i o iskustvima iz škole, o onom što ih tišti. Ove godine je upisano dosta djece čiji su roditelji vjernici. Vjernici, vjerujte, nisu hoomogena grupa, čak ni oni koji se izjašnjavaju kao katolici. Među njima ima roditelja s potrebom da im djeca usvoje humanističko razmišjanje, da se uče toleranciji, društvenoj odgovornosti i kritičkom razmišljanju. I u mnogočemu se ne slažu se sa Crkvom, kao što su se i mnoge vjernice, koje su imale problema u osnivanju obitelji, osjećale izdanima kada je na snagu – uz snažnu podršku Crkve – stupio restriktivni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u mandatu Darka Milinovića”, podsjeća ona.

Nije optimistična kada je u pitanju dolazak nove garniture u Banske dvore, jer očekuje da će s konzervativnim kabinetom na vlasti, Crkva pokušati otići i korak dalje – prema zabrani abortusa.


ANTIFAŠIZAM DANAS

Antifašizam je sabotirati Thompsonov dernek u Berlinu, što su učinili Jerko Bakotin, Ilija Grašić i Sead Husić; antifašizam je izaći iz okvira onoga što je dopušteno i pretvoriti jednu javnu kulturnu ustanovu i fizičku građevinu u bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije, kao što je učinio Oliver Frljić; boriti se protiv starozavjetnog klerofašizma u školskom kurikulumu, poput Nade Topić Peratović, je antifašizam; antifašizam je, također, stajati ispred katedrale – upravo tamo i nigdje drugdje! – s nekolicinom istomišljenika, u prkos pozivima na pogrom homoseksualaca od strane crkvenih njuški i pred deseterostruko brojnijem neprijatelju koji bi te samljeo da nema policijskog kordona; antifašizam je skupiti se na istom mjestu s imenima bošnjačkih žrtava ubijenih u Ahmićima nakon slavodobitnog i blagoslovljenog dočeka ratnog zločinca Darija Kordića; suprotstaviti se Kordiću i njegovim psima na aerodromu Pleso, i otići razbijene glave, ali glave podignute visoko – to je antifašizam; boriti se protiv balkanske etničke epistemologije u svim njenim degutantnim metastazama je prva linija fronte borbe protiv fašizma. Jamrati o jugoslavenskom totalitarizmu ili erotski milovati Maršalovo bakreno poprsje – to nije ništa. Niti impotentna jugonostalgija, niti licemjerno liberalno moraliziranje ne može nas obraniti od fašizma. A on je definitivno pred vratima: od Karamarkovog otvorenog poziva za narušavanje legalnog poretka, do kolaboracionizma SDP-a utjelovljenog u petokolonašu Baldasaru, pa sve do Freikorps divizije iz Savske.

 
 

POVEZANI ČLANCI


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *