Centar u medijima

Žene u Crnom
Podlistak „Žene, mir, bezbednost, januar-februar 2013.

Decenijska ćutnja o zlu

„O banjalučkoj šutnji” razgovaralo se 30. januara 2013. u Beogradu. Predavačica je bila Nada Peratović iz Centra za građansku hrabrost u Zagrebu. Prikazan je dokumentarni film ’’Back to Bosnia’’.

Civilno društvo

Ovu je akciju podržao i Centar za građansku hrabrost – feministička i slobodnomisliteljska udruga osnovana 2011. s ciljem samospoznaje, osvješćivanja i osnaživanja građanki i građana, promicanja i poticanja građanske hrabrosti, feminističkog aktivizma, ljudskih, posebice ženskih prava, rodne ravnopravnosti, svjetonazora ateista, agnostika, humanista i ostalih ireligioznih osoba, prava manjina i LGBTIQ osoba.

– Ugodno smo iznenađeni odazivom ljudi, ali i volontera koji nam se javljaju u vezi ove peticije. Čak smo pomalo zatečeni reakcijom tihe većine i vjerujemo kako će se na ovaj način senzibilizirati oni koji do sada nisu imali priliku djelovati iako slično razmišljaju – kaže Željko Peratović iz Centra za građansku hrabrost koja promiče vrijednosti sekularnog i evolucijskog humanizma i slobodoumlja te potiče slobodno i kritičko razmišljanje te znanstvenu i racionalnu spoznaju.

Humanističke radionice za djecu

Jedna od aktivnosti ove udruge su Humanističke radionice za djecu onih koji ne žele prihvatiti društveno nametnutu normu o povezanosti nacije i vjere te djecu ne odgajaju u vjerskom duhu.

– Do sada je održana jedna radionica, a drugu su nam poremetile vremenske neprilike pa smo ju odgodili za 9. lipnja. Na radionicama koje pohađa desetak polaznika djeci želimo pružiti potpun doživljaj pa tako uz predavanja iz humanizma profesorice s Instituta Ruđer Bošković, održavamo i druženja te male proslave kao ekvivalent događajima kao što su Prva pričest i slični vjerski sakramenti kojima pristupaju djeca koja pohađaju vjeronauk. To nije nadomjestak tim događajima nego im želimo dati više humanističkih vrijednosti  iz istih potreba koja se daju na vjeronauku. No, ondje se to djeci usađuje kao gotova istina, bez kritičkog razmišljanja i preispitivanja. Na prvoj proslavi smo imali tortu i malu svečanost kako bi se djeca toga uvijek sjećala, ali na drugačiji način. Imamo puno planova, no budući da smo neprofitna udruga u kojoj djeluju sami volonteri i još uvijek nismo aplicirali na nikakve natječaje, za sada imamo tek ovu aktivnost za djecu. Do kraja godine planiramo još nekoliko takvih radionica koje se održavaju u Luci Pokupskoj. Ondje bi se mogli organizirati i kampovi za djecu te slični sadržaji. Iduće ćemo godine imati svakako više aktivnosti za one koji drugačije razmišljaju – navodi Peratović koji otkriva kako im se javljaju mnogi roditelji koji ne žele da njihova djeca idu na izbornu nastavu vjeronauka no često su prisiljeni jer sat tog predmeta najčešće nije prvi ili posljednji, a djeca nemaju nikakvu alternativu.

Raskinuti Vatikanske ugovore

– U mnogim školama barem jedno do dvoje djece ne pohađa nastavu vjeronauka zbog čega su osuđeni na čekanje u školskim hodnicima da nastava tog izbornog predmeta završi. Na taj su način često prisiljeni da pohađaju vjeronauk iako ne bi željeli. Osim toga, mnogi nastavnici nameću djeci i roditeljima taj izborni predmet govoreći kako na njemu neće ništa loše naučiti. Javljaju se roditelji i čija su djeca pohađala vjeronauk, no više to ne žele. Imamo i slučajeva poput onoga kada ženi u ljekarni nisu htjeli izdati kontracepcijske tablete. Mnogo je primjera kojima tek sada shvaćamo što za nas znače Vatikanski ugovori. Upravo i ovom peticijom želimo osvijestiti ljude o privilegijama Katoličke crkve te vršiti pritisak na Vladu RH da joj uvede porez. Želimo i da se raskine Vatikanski ugovor, kojemu se treba drugačije pristupiti. Ni jedna europska zemlja nema ugovor s Vatikanom u ovom obliku. Moguće je kako će Vatikan u savezništvu s Hrvatskom, upravo preko tih ugovora pokušati nametati neke svoje vrijednosti – komentira Peratović aktualna događanja spomenuvši kako sve kampanje koje trenutno provodi Pokret Hrast, Katolička crkva i inicijativa „U ime obitelji“ isplanirane i dugoročne, te dodaje kako Centar za građansku hrabrost podržava projekt zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama.

 Maja Celing Celić

GONG

Kuha li i tata povrće i čije je žensko tijelo

“Stoga, smatraju da treba izbjegavati rodne i druge stereotipe pa je tako potrebno izmijeniti pitanja „Koje povrće kuha tvoja mama?“ i „Kako tvoja mama priprema stol za ručak?“  I zašto nećemo reći „Tata pomaže mami kod pranja suđa“? Kad je, pak, riječ o zdravoj prehrani, treba uvažiti i činjenicu postojanja alergija koje zahtijevaju promjenu ishrane jer su neki osjetljivi na laktozu u mlijeku, a tu su i alternativni modeli ishrane, naime, u društvu postoje i vegetarijanci te neki ljudi pojedine namirnice ne jedu iz etičkih ili vjerskih razloga. Također, u uvodnom dijelu materijala „Stigmatizacija i diskriminacija seksualnih manjina trebalo bi dodati uvod iz pozicije ljudskih prava i identiteta te uvažavanja različitosti, a ne samo polaziti iz pozicije stigmatizacije.

Čije je žensko tijelo?

I udruge Centar za građansku hrabrost i Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku upozorava na nepotrebne stereotipe u Kurikulumu te mole da se u svim radnim listovima pazi na dosljednu primjenu načela rodne ravnopravnosti. Uostalom, roditeljska je obveza opisana u Obiteljskom zakonu da se djecu odgaja po načelima rodne ravnopravnosti, a to je i jedno od ustavnih načela RH, stoga se o  njoj u hrvatskim školama itekako treba govoriti. Baš kao i o činjenici da  među mladima postoje osobe homoseksualnog ili transseksualnog identiteta, čijem se zdravom spolnom životu mora posvetiti posebna pažnja.

S druge strane, u dokumentu „Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“ nedovoljno se govori o feminističkom pristupu pravu na pobačaj. Treba spomenuti pravo žene nad svojim tijelom, naime, o njemu ne može nitko drugi odlučivati do ona sama – jer koju god odluku da donese, a obje su jednako teške u takvim trenucima nedoumice,  ona će snositi posljedice. Ni država, niti crkva ne smiju imati tutorstvo nad ženinim tijelom. Formulacije tipa „je li prekid života embrija/fetusa ubojstvo“  trebalo bi preformulirati u „je li je prekid trudnoće …“ Potvrdan odgovor na pitanje o „životu embrija“ (što god to značilo) još uvijek ne znači da time ipso facto nastaje ženina obaveza da iznese trudnoću do kraja.

U svakom slučaju,  ključna je stvar podrobnije informirati djecu da im Konvencija o pravima djeteta garantira pravo na svoje vlastito mišljenje, a to uključuje i vlastiti izbor vjere, odnosno prelaska u drugu vjeru, ali i izbor nevjerovanja.”

tportal

tportal.hr 2013-10-18 21 42 53

Roditeljima koji dijete žele ispisati s vjeronauka Centar za građansku hrabrost, inicijativa Nisam vjernik i Glas razuma – pokret za sekularnu Hrvatsku na svojim web stranicama pripremile su pismo koje je potrebno ispuniti i dostaviti ga ravnatelju škole. U drugom pismu traži se zbrinjavanje djeteta koje ne pohađa vjeronauk, a nije mu organizirano kvalitetno i sadržajno provođenje vremena.

Nada Peratović, predsjednica Centra za građansku hrabrost (CGH), kaže da su dopise roditeljima ponudili putem svoje web stranice nakon što su u savjetovalištu udruge primili brojne pozive roditelja, nemoćnih da svoju djecu zaštite od nebrige i, često, diskriminacije.

‘Različita su iskustva roditelja koji nam se javljaju. U nekim školama djeca koja ne pohađaju vjeronauk propisno su pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Ali u školama u koje su, osobito ravnateljstvo, nezainteresirane za dobrobit učenika, događa se najpodlije. Ostavlja se djecu na satu vjeronauka, nudeći im pedagoški potpuno krive naputke da učenik nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. Nažalost, roditelji pod takvim pritiskom, bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici, upisom djeteta na katolički vjeronauk nadaju se izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete ili, još gore, poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima’, objasnila je Peratović za tportal.

Škola je dužna organizirati aktivnosti
Pred početak školske godine, udruga zato poziva Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta da u školama osigura primjenu Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Ministarstvo nam je potvrdilo da su škole obavezne uvesti takve sadržaje za sve učenike koji žive u skladu s humanističkim, sekularnim, agnostičkim i ateističkim vrijednostima ili kao vjernici čija vjera ne slijedi katolički vjeronauk.

‘Za djecu osnovne škole koja ne pohađaju vjeronauk, škola je dužna organizirati druge aktivnosti. Učenik ili učenica bilo koje vjeroispovijesti ima izbor glede upisa vjeronauka, što praktično znači da ga ne mora upisati i u tom slučaju će biti uključeno u aktivnost koju škola organizira. Za učenike srednjih škola uz vjeronauk ostvaruje se i alternativni nastavni predmet etika te učenici mogu odabrati hoće li pohađati nastavu vjeronauka ili etike. Učenik ima pravo do početka naredne školske godine ispisati se s bilo kojeg izbornog predmeta, pa tako i vjeronauka’, pojašnjava ministarstvo u odgovoru tportalu.

Peratović ističe da su roditelji i učenici, osobito u manjim sredinama, često pod vrlo velikim pritiskom okoline, pa iz konformizima ili straha pristaju na upis djece na katolički vjeronauk iako sumnjaju u njegovu ispravnost, u obitelji djecu ne odgajaju po njemu ili mu se protive.

‘Što ako ta vjera promiče mizoginijske stavove, odnosno ženomrstvo, ili stavove koji su u suprotnosti s kritičkom mišlju i današnjim civilizacijskim dostignućima? Što ako ta vjera otvoreno negira iskustvo i identitet roditelja te djetetu dragih osoba? Roditelji bi se trebali o tome zapitati prije nego svoje dijete prepuste takvim sadržajima’, kaže Peratović.

Savjetovalište vodi i Protagora, udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, koja također povodom početka školske godine roditelje podsjeća da katolički vjeronauk ne podrazumijeva nepristrano poučavanje evanđeoskog nauka, već odgajanje u skladu s interesima Crkvenih autoriteta.

‘Sadržaj predmeta i način podučavanja vjeronauka nisu odredili pedagoški stručnjaci, već religiozna zajednica koja sastavlja nastavni program, kreira udžbenike i postavlja vjeroučitelje’, upozorila je Protagora.

Novi list

Humanistička radionica u Rijeci
04.10.2013.

Humanističke radionice, 06. 10. 2013.

djeca

slobodnadalmacija

nada u slobodnoj-tisak
Slobodna Dalmacija, 09. 06. 2014.

DJECU NE TREBA UČITI PODANIČKOM MENTALITETU

Jednom je netko zgodno primijetio: Religija je kao penis, u redu je ako je imate, u redu je ako se njome i ponosite, ali molim vas, ne razmećite se javno vitlajući njome svugdje naokolo…

No, ako živite u Hrvatskoj i usudite se zahtijevati išta slično mogli bi vam kazati da tražite nemoguće jer se Crkva proširila na sve javne ustanove, ponajprije škole, pa teško da u koju možete i ući, a da se pri tome ne spotaknete o nečiji “penis”.

Ipak, postoje i drugačija razmišljanja, poput onog Nade Topić Peratović, članice udruga “Protagora” i “Centra za građansku hrabrost”, koja naizmjenično živi u Švicarskoj i Hrvatskoj. S njom smo razgovarali o sekularnom aktivizmu i promicanju humanističkih vrijednosti za koje se zalaže.

Centar za građansku hrabrost unutar kojega djelujete želi izdavati knjigu ‘Humanizam za djecu’. Što je humanizam i zašto bi djeci bila korisna ta perspektiva?

– Humanizam je odnos prema svijetu zasnovan na poimanju čovjeka kao najviše vrijednosti. Ljudi koji svoj odnos prema svijetu grade na ljudskom znanju i kritičkoj svijesti, potaknuti suosjećanjem i solidarnošću za potrebe i prava drugih, sebe nazivaju humanistima i humanistkinjama. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život.

Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. Kritičko preispitivanje sebe i društva, autoriteta, stečenog znanja, tradicija, korištenje vlastitog razuma, građanska hrabrost, spremnost preuzimanja odgovornosti za vlastite riječi i djela – koristit će našoj djeci da bez straha i obmana, odgovorno i ispunjeno, žive život vrijedan življenja.

Knjiga još nije tiskana, a da bi se ideja ‘ukoričila’ zainteresirani mogu pomoći preko platforme Kickstarter. Na koji način?

– Platforma „Kickstarter“ služi za prikupljanje novca putem interneta tako da na njenim stranicama možete predstaviti kreativnu ideju ili projekt, navesti iznos koji vam je potreban da bi ideja zaživjela te rok do kojeg se prikupljan novac. Time omogućavate posjetiteljima te stranice da novčanim prilozima doprinesu ostvarivanju vaše ideje. Vašu molbu za novčanom podrškom obično nadopunite zanimljivim nagradama namijenjenim donatorima.

Vaši podržavatelji pomažu uspjehu vaše kampanje i na način da vijest o njoj šire među svojim poznanicima i drugim zainteresiranim ljudima. Kampanja je uspješna ako ste u zadanom roku sakupili minimum traženog iznosa. Tada vam Kickstarter isplaćuje sav prikupljeni odnosno. „obećani“ novac, u suprotnom ne dobivate ništa, ali niste dužni isporučiti ponuđene nagrade.

Za sada smo skupili skoro 90 posto potrebnih novčanih sredstava koji će nam omogućiti tiskanje prve ireligiozne i humanističke dječje knjige „Humanizam za djecu“. Raduje nas činjenica da su nam velikim novčanim donacijama povjerenje poklonili brojni nepoznati ljudi iz inozemstva, ateisti i humanisti iz SAD, Engleske, Njemačke i Austrije.

Ovom prilikom bih pozvala i vaše čitatelje da se pridruže kampanji do 13. lipnja na stranici www.kickstarter.com ili preko računa udruge koji mogu pronaći na stranici naše udruge www.civilcourage.hr.

Umjesto riječi ateizam sve češće se koristi riječ ‘ireligioznost’. Je li riječ o istoznačnicama?

– Ateizam se isključivo odnosi na neprihvaćanje tvrdnje o božjem postojanju. Bitno je spomenuti da ateist ne mora dokazivati nemogućnost božjeg postojanja. On jednostavno zadržava za sebe pravo da ne vjeruje u ono što nije na provjerljiv način dokazano i što ne može biti posredovano kao znanje. Kao ateistkinja ravnodušna sam na tvrdnje o božjem postojanju, što ne znači da moram biti ravnodušna i na religijsku nasrtljivost.

Tu ulazimo u sferu slobode savjesti i slobodnog javnog očitovanja ireligioznog uvjerenja koje je i nevjernicima zajamčeno ustavom te borbe za to pravo i u konačnici i aktivističkog djelovanja na osvješćivanju i osnaživanju tog prava. U udrugama u kojima sam članica za ireligiozne osobe se smatraju one koje ne pripadaju ni jednoj vjerskoj zajednici, odnosno nisu vezane za ni jednu religijsku doktrinu neovisno o tome što te osobe mogu vjerovati u postojanje nekog transcendentnog načela, sile ili bića. No njihova vjerovanja ne rezultiraju religioznim stavom i djelovanjem.

Kakav je položaj ireligioznih osoba u Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj je najveći problem što se načelo sekularnosti ne poštuje kako nalaže Ustav. A to načelo bi trebalo biti u službi svih građana, i religioznih i ireligioznih. Primjeri su brojni, počev od vjerskih dogmi koje se kodificiraju u zakone naše države, kao u slučaju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, preko činjenice da budući predsjednik mora prisegnuti u ime Boga, pa do križeva u sudnicama, školskim prostorijama te odlascima na mise što se ne očekuje samo od djece, nego i nastavnog osoblja…

Na Bogoslavnom fakultetu se, na primjer, na raspisan natječaj za radno mjesto smije prijaviti samo krštena osoba, iako je fakultet u okviru Zagrebačkog sveučilišta i financiran iz proračuna itd.

Mnogi roditelji šalju svoju djecu na vjeronauk, iako se možda sami ne slažu s onim što Crkva propovijeda, pod parolom – ‘da se djeca ne ističu’. Je li to loša poruka novim generacijama?

– Prije svega treba jasno reći da je neupisivanje djeteta na školski vjeronauk za roditelje samo prividan izbor jer roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time „bira“ segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi djeci u većini osnovnih škola, a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige.

Razumljiva je stoga odluka većine roditelja – bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici – da se upisom djeteta, uglavnom prvašića, na školski vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi dodatno zbunile i opteretile dijete ili, još gore, poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima. Ipak, kao sekularni aktivisti želimo skrenuti pažnju da odluke proizašle iz roditeljskog straha našoj djeci šalju dvojaku poruku: da vlastitu diskriminaciju treba prihvatiti kao nepromjenjivu činjenicu te da u toj diskriminaciji sudjeluju i oni sami birajući put manjeg otpora.

Roditelji su osobe od povjerenja i uzor vlastitoj djeci, a ako se roditelji ne žele boriti za prava vlastite djece tko bi to trebao činiti? Nečiji tuđi roditelji bi trebali izgovarati stavove nas ireligioznih roditelja? Nečije tuđe dijete bi trebalo biti samo u borbi protiv religijske nasrtljivosti? Kakav smo uzor djeci ako zaniječemo vlastita moralna načela?

Pozitivan uzor im dajemo ako ih podučimo našim uvjerenjima i stavovima i zajedno s njima prođemo životnu školu borbe za pravo na vlastite stavove. Djecu ne treba učiti podaničkom i konformističkom mentalitetu, treba ih od najranije dobi učiti slobodoumlju, kritičkom promišljanju svijeta i hrabrom istupanju te borbi za vlastita građanska prava!

Roditelji često kažu neka dijete ide na vjeronauk jer tamo ne može ništa loše naučiti. Je li baš tako?

– Treba jasno naznačiti da se nastava vjeronauka ne svodi samo na puko posredovanje informacija o katoličanstvu i o religijama i kulturama svijeta; program i plan katoličkog vjeronauka jasno ističe konfesionalno obilježje školskog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu. Pitanje na koje bi svaki roditelj morao odgovoriti jest odgovara li Crkveno učenje koje se podučava u katoličkom vjeronauku doista njegovu vlastitom, roditeljskom identitetu i onome što kao ireligiozni roditelj želi prenijeti vlastitom potomstvu.

Centar za građansku hrabrost pruža i savjetovanje ireligioznim osobama. Koja se prava ovih ljudi najčešće krše?

– Feministička i slobodnomisliteljska udruga Centar za građansku hrabrost nudi, poput udruge Protagora, savjetovanje za ireligiozne osobe. Nama se najčešće javljaju roditelji koji žele ispisati dijete s vjeronauka ili koji se žele pobrinuti da im je dijete koje ne pohađa taj predmet adekvatno zbrinuto za vrijeme trajanja vjeronauka ili koji se susreću s neprimjerenim religijskim sadržajem u udžbenicima koji ne pripadaju predmetu vjeronauk.

Imate 10-godišnju kćerku koja ne ide na vjeronauk u školi. Je li zbog toga imala problema?

– Suprug i ja odgajamo našu kćer u slobodnomisliteljskom duhu. Učimo je kritičkom promišljanju i preispitivanju svega što je okružuje. Osnažujemo naše identitete i prava, objašnjavamo joj društvenu stvarnost u kojoj živi, tako da informirana i osnažena zna zašto ne ide na školski vjeronauk, ali također zašto njeni vršnjaci, posebice prijateljice, idu na vjeronauk, odnosno da su roditelji njenih bliskih prijateljica vjernici.

Uz kritičko promišljanje ostavljamo joj dovoljno prostora da jednog dana preispita i ono što je u svom domu naučila i da izabere onaj put koji njoj odgovara. Bilo je nekih neugodnosti među samim školarcima, no one nisu vrijedne spomena, jer naša je kći osnažena znala stati u ime svog ateističkog i humanističkog pogleda na svijet.

Dio civilnih udruga bliskih crkvenima napravio je pravi križarski pohod po Hrvatskoj te je utjecao na razvodnjavanje zdravstvenog odgoja, a sada se protive i najavi građanskog odgoja. Između ostalog, borbu protiv homofobije ili neravnopravnosti spolova nazivaju nametanjem ideologije kao da je riječ o prihvatljivim pojavama. S druge strane, na radionicama koje održavate i kroz ovu knjigu vi djecu učite o ljudskim pravima i protiv bilo koje diskriminacije. Kakve su njihove reakcije?

– Djeca su oduševljena predavanjima koja držimo u sklopu naše Slobodnomisliteljske akademije. Upravo smo uspješno završili ciklus od pet predavanja u Zagrebu. Radionice su podijeljene u tri dijela. Prvi dio pod nazivom “Humanizam je za sve!” posvećen je upoznavanju djece sa svijetom humanističke misli. U ozračju međusobnog povjerenja i razumijevanja djeca dijele svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školi, raspravljaju utječu li i na koji način nevjerovanje i odgoj njihovih roditelja na sliku o njima samima kao članovima društva koje se pretežno naziva religioznim.

Ovo predavanje nam je posebno bitno jer djecu oslobađa straha od nepoznatoga – djeca slobodno progovaraju o nekim strahovima koji ih muče.

Potom znanstvenice djeci u okviru drugog dijela pod imenom “Čaroban svijet znanosti“ predstavljaju zanimljivo i interaktivno predavanje iz određenog područja znanosti.

Zadnji dio, pod nazivom “Imagine”, posvećen je ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim principima na kojima se temelji europska civilizacija. Djeca uče i što znači feminizam, sekularnost, međusobna tolerancija i poštivanje različitih svjetopoimanja. Kao ljudska bića dijelimo mnoge zajedničke osobine i potrebe. To nam daje temelj za mogućnost razumijevanja i prihvaćanja drugih ljudi.

Što je vas potaklo da se bavite ovakvim javnim angažmanom?

– Ljudska prava postoje da bismo svi bez obzira na razlike mogli zadovoljiti svoje potrebe, da mogućnosti nikome ne bi bile unaprijed uskraćene zbog predrasuda i diskriminacije. Moja feministička savjest me proziva na građansku odgovornost i djelovanje protiv nasilja, netrpeljivosti, nasrtljivosti i diskriminacije. Bilo bi i suviše licemjerno od mene da moji stavovi ostanu tek puke riječi na papiru.

Osjećam potrebu po njima i živjeti. Solidarnost za mene nisu samo sramežljivo promrmljane riječi čija je svrha smirivanje vlastite građanske savjesti. Biti solidarna znači svim svojim bićem – u ime onih koji tu snagu nemaju – biti hrabra, aktivna, vidljiva, glasna, neponizna, neposlušna, nelojalna, prkosna i destruktivna prema svim vidovima nasilja i diskriminacije.

Siniša JOVIĆ
Snimio Damjan TADIĆ / CROPIX

link: blog

libela

Odgajanje djece u humanističkom duhu

plakat_prijave

Novi list

ZBOG AGRESIJE NA PRIVATNOST VEĆINA LJUDI IMA SHIZOFREN ŽIVOT

Promicanje humanističkih ideja, koje seksualnost definiraju kao stvar slobodnog izbora svakog pojedinca, lišenu, kako utjecaja konzumentskog smisla života, tako i agresivnog zastrašivanja ne samo paklom, već i ovozemaljskim kaznama, čini se kao važan i razuman aktivistički pristup da se svijet promijeni na bolje

U izdanju Centara za građansku hrabrost iz Zagreba i Švicarske, objavljena je knjiga za djecu različitog uzrasta i njihove roditelje ili staratelje, »Humanizam za djecu«. Knjiga se jednostavnim jezikom, uz pomoć prigodnih ilustracija, hvata ukoštac s velikim, svjetonazorskim temama, čije je poznavanje nužno za izgradnju svake ličnosti.

Nada_Pogled0   Autorica knjige je Nada Topić Peratović, pravnica i osnivačica hrvatskog Centra za građansku hrabrost, ujedno i predstavnica Međunarodne alijanse ateista u Vijeću za ljudska prava, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda u Genevi. Knjiga je svojevrstan pojmovnik za bolje razumijevanje civiliziranog svijeta današnjice, koji tumači pojmove poput kritičke misli, opažanja, prosvjetiteljstva, demokracije, antifašizma, ljudskih prava, posebice prava žena, religioznosti i ateizma, humanosti, etike, pravde, odgovornosti, solidarnosti, empatije, brige za sebe i za svijet… Knjigu, koja već doživljava i brojna inozemna izdanja, a koju se može naručiti na www.humanizam.com, otvara misao Ivana Supeka, koja najbolje pojašnjava sam termin humanizma: »Humanizam je ideja koja može povezati čitav svijet. On se temelji na znanosti, ljudskoj umjetnosti i solidarnosti. Prema tome, on je dovoljno širok da sve religije i svi politički sistemi u njemu nađu svoje mjesto. To je važno, jer humanizam nije totalitaran, i dopušta različite forme unutar sebe.« Ususret riječkom predstavljanju ove pažnje vrijedne knjige, najavljenom za 12. prosinca u HNK »Ivan Pl. Zajc« u 17,30 sati, razgovarali smo s autoricom.

Poticanje na sumnju

Što vas je konkretno potaknulo da krenete u pisanje jedne ovakve knjige – priručnika, koja može poslužiti i kao udžbenik?

   – Kao u svim aktivističkim djelovanjima – povod je bio vlastito iskustvo. Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, ljubav za čovjeka, odgovornost za društvo i okoliš, humanističke vrijednosti, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja. Smatram da postoji jedna veća kvaliteta ljudskog postojanja – ako živimo svjesniji i budniji život. Želja mi je da naša djeca budu stvaratelji i inovatori i da su sposobni surađivati s ljudima različitih mišljenja i kultura. Mislim da je to važno za uspjeh i sreću djece u 21. stoljeću. Ideja o knjizi gradila se na raznim međunarodnim skupovima ateista, agnostika, sekularista i humanista, gdje sam primijetila da se humanističkom odgoju i obrazovanju djece ne posvećuje dovoljna pažnja. Iskustva za knjigu počela sam prikupljati i organizirajući »Humanističke radionice za djecu« – jednodnevna edukativna druženje djece. Radionice su nastale iz potrebe koju smo prepoznali prvo kod ireligioznih roditelja – iz potrebe i želje roditelja da približe svoj svjetonazor djeci, da kod djece potiču kritičko mišljenje i racionalnu spoznaju, da ih ojačaju u svojemu identitetu, prije svega da svojoj djeci pruže siguran prostor u kojemu će ona moći slobodno i bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole. Ubrzo se pokazalo da je za provedbu radionica, ali i šire za potrebe roditelja koji bi djeci htjeli približiti humanističke vrijednosti, a nisu u prilici pohoditi radionice, te za potrebe škola koje su iskazale interes, potreban i nekakav udžbenik. Tako sam uz sugestije mnogih stručnjakinja i stručnjaka napisala knjigu »Humanizam za djecu«.

   Kako biste približili knjigu nekome tko nema uvid u teme kojima ste se bavili, kao i način na koji ste ih obradili? Čime se knjiga bavi, što je njen cilj?

  – Ova knjiga potiče na sumnju, shodno tome na istraživanje i kritičko propitivanje postojećeg, ohrabrujući djecu da imaju povjerenje u vlastiti razum. Pripremljena i informirana djeca bolje razumiju svijet u kojem žive, društvo ih ne može zavesti i teže ih može povrijediti, a i spremnija su i sigurnija obraniti svoje vrijednosti. Informirana djeca izrastaju u samopouzdaniju djecu. Djecu se upoznaje s borbom i nasljeđem boraca za ljudska prava čime im se razvija osjećaj suosjećanja i solidarnosti za potrebe i prava drugih, posebice obespravljenih članova društva. Ona potiče suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih. Knjiga je podijeljena na dva dijela.

   Prvi dio knjige objašnjava društveno-političku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje mogu biti u raskoraku s tom zbiljom. Time se djeci nudi stvarna slika, ali i kroz valjane argumente osnažuje svjetonazor njihovih obitelji. Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima. To nisu pravila, norme, zapovijedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti, koji se trebaju također kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. U tim savjetima djeca mogu naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti – što je bitno različito od religijskih normi.

Humanističke radionice

Uvođenje nastavnog predmeta »građanski odgoj« u dio obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja odloženo je za početak iduće školske godine? Bi li vaša knjiga mogla poslužiti kao udžbenik, priručnik za nastavu građanskog odgoja?

   – Mene bi radovalo kad bi moja knjiga poslužila ne samo djeci i njihovim roditeljima, nego i nastavnicima i pedagozima u školskom sustavu. Sve spomenuto u knjizi – kritičko preispitivanje sebe i društva, autoriteta, stečenog znanja, tradicija, korištenje vlastitog razuma, građanska hrabrost, spremnost preuzimanja odgovornosti za vlastite riječi i djela – koristit će našoj djeci da bez straha i obmana, odgovorno i ispunjeno, žive život vrijedan življenja.

   Ovom prigodom želim napomenuti da smo po nekoliko primjeraka knjige donirali Gradskoj knjižnici Rijeka. Knjige se mogu posuditi u dječjem odjelu Stribor, također u ogranku GKR-a Turnić i Zamet.

   Za pretpostaviti je da vrlo malen broj djece, odnosno roditelja, bez obzira na njihove osobno poglede i opredjeljenja, kazalo »ne« nastavi vjeronauka u nas. Imate li možda neku informaciju o tome o kakvim se tu postotcima, u pravilu, radi?

   – U našoj udruzi pokušavamo propitivati roditeljske odluke vezane za školski vjeronauk, jer mnogi roditelji upisuju djecu na nastavu vjeronauka zato jer i »svi ostali idu«, no pitanje je je li to i najbolje rješenje za dijete. Neupisivanje pak djeteta na školski vjeronauk za roditelje je samo prividno izbor, jer nijedan roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time naravno ne »bira« segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci – a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada su škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirani za dobrobit svojih učenika, onda pribjegavaju najpodlijoj varijanti – ostavljaju djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. Razumljiva je stoga odluka većine roditelja da se upisom djeteta na školski vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ili još gore – poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima.

   Čini se da to rađa dosta komplikacija. Vi u vašoj knjizi niste željeli da se, s druge strane, rađaju otpor i pogledi s omalovažavanjem i predrasudama spram religioznih ljudi i djece, već da djeca poštuju svačije odabire…

   – Poštivanja tuđih odabira se podrazumijevaju, tu nema nikakvih sumnji ni dvojbi. A nama roditeljima koji smo u cijeloj situaciji izabrali put otvorenosti i prihvatili da nam djeca budu javno primijećena kao drugačija doista nije lako. Ali bi nam, a posebice našoj djeci, sigurno bilo lakše kad bi se u borbi za naša građanska prava priključili svi oni roditelji koji slično misle, ali drugačije djeluju. Kad bi se još vršnjaka roditelja priključilo našoj djeci. Što nas je više – to smo zamjećeniji, to nas je teže ignorirati. To je školski sustav primoraniji naći odgovarajuće rješenje za svu našu djecu. Utisak mi je da se u tom pogledu ipak nešto dešava u Republici Hrvatskoj – da se roditelji polako odlučuju ne upisati dijete na vjeronauk, dok istovremeno raste roditeljska želja djeci ponuditi humanističke vrijednosti koja se djeci nedovoljno nude u današnjem školskom sustavu. Sve se veći broj roditelja izvan Zagreba raspituje za humanističke radionice u njihovim mjestima. To nas je ponukalo da razvijemo program poduke budućih edukatorica i edukatora humanističkih radionica, po principima naše udruge. Zainteresirane osobe moći će tako uz našu savjetodavnu pomoć i besplatan materijal koji će im stajati na raspolaganju voditi vlastite humanističke radionice. Prva takva humanistička radionica sa svojim predavanjima kreće upravo u Rijeci, gdje će članovi Centra u prostorijama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti djeci približiti humanističke vrijednosti, kritičku misao, kulturu, umjetnost, znanstvenu i racionalnu spoznaju. Stoga pozivamo sve zainteresirane roditelje da upišu svoju djecu na naše radionice u Zagrebu ili Rijeci, ali i pojedince iz cijele Hrvatske da nam se jave na mail udruge: projects@civilcourage.hr, ako imaju želju u 2015. sudjelovati u programu poduke.

Seks prodaje sve

Religiozna su uvjerenja ili vjerovanja, kao i seksualni odabiri i orijentacije, stvar duboke čovjekove intime. Kada se nešto tako intimno iznosi na javnu, društvenu sferu, vrlo lako može doći do gubitka suštinske kvalitete. Imate li dojam da su ljudi danas svjesniji osjećaja »svetosti« života negoli su to bili prije trideset godina, kada se nije tako masovno odlazilo u crkve, a vjeronauk se nije podučavao u školama?

   – Danas globalni kapitalistički marketing uglavnom počiva na seksističkom iskorištavanju seksualnosti – »seks prodaje sve«. S druge strane religijske organizacije, koje se suštinski ne suprotstavljaju kapitalističkoj nasrtljivosti, s jednakim žarom propagiraju vjerske dogme o seksualnosti, na sličan način kao i svjetske korporacije, kako bi za sebe vezale svoje korisnike odnosno vjernike. Tu treba razlikovati nuđenje duhovnosti koju kao ljudsku potrebu ne smijemo negirati od nasrtaja religijskim dogmama, kojima nas žele kao na gore opisan način također učiniti ovisnicima, držati u strahu. Usuđujem se reći da zbog takve bipolarne, a zapravo istovjetne agresije na privatnost, većina ljudi na našem planetu živi shizofren život. Stoga se promicanje humanističkih ideja, koje seksualnost definiraju kao privatnu sferu, stvar slobodnog izbora svake pojedinke i pojedinca, lišenu, kako utjecaja veličanja seksualnosti kao konzumentskog smisla života, isto tako i agresivnog zastrašivanja ne samo paklom, već i ovozemaljskim fizičkim, nerijetko i smrtnim kaznama, u zemljama gdje se rasplamsao vjerski fundamentalizam, čini kao važan i razuman aktivistički pristup da se svijet promijeni na bolje.

novi listMilan Polić: Diskriminacija ireligioznih

U predgovoru knjizi kažete da humanisti nisu jednoumna homogena skupina u kojoj bi se svi slagali u svemu ili barem većina u većini pitanja. Što je po vama ono ključno što povezuje te individue ipak moguće i raznorodnih nazora?
– Za razliku od društvenih skupina čiji su pripadnici snažno povezani određenom ideologijom – bilo da je u pitanju neka politička doktrina, religijski nauk, filozofska škola, umjetnički pravac, ili jednostavno zagovaranje određenog odnosa prema hrani – koja u cjelini ili bar većim dijelom određuje njihov život najprije vrijednosno-spoznajno, a onda i djelatno, humaniste povezuje tek temeljni odnos prema čovjeku. Za humaniste je u osnovi svega čovjek, a ne Bog, ne Priroda, ne ova ili ona neljudska ili nadljudska sila, jer mi smo ljudi i prema svemu se hoćeš-nećeš odnosimo kao ljudi, bili toga svjesni ili ne. No za razliku od onih koji svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu općenito grade preko idealiziranih (ne)ljudskih posrednika, humanisti se prema svemu odnose upravo kao ljudi svjesno i neposredno. Pri čemu je jedna od temeljnih spoznaja da je pojedinac slobodan samo u slobodnoj zajednici, kao što je i zajednica slobodna samo kao zajednica slobodnih pojedinaca. Iz te spoznaje slijedi poštivanje različitosti i potpora samoodređenju, tj. autonomiji svake osobe kao slobodne i osobite jedinke. Što znači da će humanist poštivati svačije životno opredjeljenje, neovisno o tome slaže li se s njime ili ne, ako ono nije nametljivo i ne nastoji postati obvezno za sve, te ne ometa demokratske procedure. Primjerice, što god ja mislio o religiji i religioznosti nikada ih ne bi pokušao ušutkati na način na koji Crkva u nas pokušava ušutkati ireligiozne.
Za pravilo sekularnosti kažete da je jedno od najbitnijih pravila demokracije. Ono je u društvu potrebno da bi među pravima i slobodama toliko različitih ljudi vladao sklad, a zahtijeva da država i religijske zajednice moraju biti međusobno odvojene i neovisne. Što bi to preciznije, u formalnom smislu značilo, i kako se naša država postavlja prema tome, poštujemo li to pravilo?
– To bi konkretno značilo da nitko ni na koji način ne smije biti diskriminiran po religioznoj osnovi. Da nitko ne smije biti privilegiran, niti smije u čemu biti zakinut zato što jest ili nije nekako religiozan. Nažalost, od stvaranje Republike Hrvatske nije tako i to na svim razinama. Od vrtića do izbora za predsjednika Republike ireligiozni su pod snažnim ideološkim pritiskom i diskriminirani. I to se ignorira na zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj razini vlasti. Na pritužbe svi se prave nevješti, odgovornost otklanjaju od sebe. Katolička Crkva je snažno privilegirana u svakom pogledu, pa iako bogata, za razliku od siromašnih škola i bolnica, ne mora plaćati porez, a ideološki je prisutna svuda.

Knjiga zapažena na svjetskom kongresu humanista

Prvo, svjetsko, predstavljanje knjiga »Humanizam za djecu« je imala ovog kolovoza u Oxfordu, na Svjetskom kongresu humanista. Kako je knjiga tamo doživljena?
– Neskromno priznajem da smo doživjeli veliki uspjeh. Imali smo svoj štand. Rasprodali sve donesene engleske primjerke knjige. Dobili mnoge narudžbe. Dosta pitanja, razgovora. Čuđenja – »Vi ste iz Hrvatske, a knjiga se samo manjim dijelom bavi specifično hrvatskim problemima?« Interes su pokazali ljudi koji su u svojim zemljama nastavnici, profesori, ne samo roditelji. Knjiga se prevodi na talijanski, ruski i arapski. Drugo predstavljanje je bilo u Zürichu, na Denkfestu – Festivalu znanosti i umjetnosti, gdje smo predstavili njemačko izdanje knjige, koje je, moram priznati izazvalo veći interes među njemačkom, nego švicarskom publikom. Nedavno smo imali nekoliko promocija u Istri u organizaciji lokalnih nevladinih udruga. Razumljivo je da smo na dobar prijem naišli u Istri, a nadam se takvom i u Rijeci. Ali nas tek čekaju pravi izazovi s promocijama u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Splitu… gdje ne očekujemo samo one koji se s nama apriori slažu, već se radujemo i onima koji žele očuvati tradiciju kao dio svog identiteta, ali od nas očekuju i podršku osnaživanju svojih nastojanja da se odupru sve izraženijim dogmatskim pritiscima okoline – medija, škole…

logoORIGINALcrol

Nada Topić Peratović: ‘Htjela sam osvijestiti i djecu i roditelje o potrebi za solidarnošću s LGBTIQ osobama’

U sklopu Tjedna humanizma u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci u petak 12. prosinca bit će održana promocija knjige Nade Topić Peratović “Humanizam za djecu” u izdanju Centra za građansku hrabrost. To je jedinstvena knjiga u Hrvatskoj u kojoj se govori o humanizmu, feminizmu i općenito ljudskim pravima i vrijednostima, a njezino je tiskanje u potpunosti financirano preko platforme Kickstarter, o čemu smo i mi pisali.

Knjiga je dosad prevedena na engleski i njemački jezik , a pripremaju se prijevodi na talijanski, arapski, bengalski i ruski jezik. Svoj primjerak knjige “Humanizam za djecu” možete naručiti online na stranici www.humanizam.com.

Zanimljivo je kako je knjiga ‚”Humanizam za djecu” prvo predstavljena u inozemstvu (Velika Britanija, Švicarska), nakon čega je krenula i domaća promocija. Uoči ove riječke promocije, razgovarali smo s autoricom Nadom Topić Peratović o humanizmu u Hrvatskoj, publici kojoj se njezina knjiga obraća te o njezinoj uključenosti u borbu za prava LGBT osoba u Hrvatskoj.

Koji Vam je bio osnovni motiv za pisanje knjige “Humanizam za djecu”?
– Ohrabriti i osnažiti sve one, uključujući i sebe, koji traže načina kako prenijeti djeci humanističke vrijednosti. Željela sam ponuditi svojoj kćeri i djeci ostalih roditelja koji su zabrinuti za njihovu budućnost, putokaze kako živjeti život dostojan življenja – biti razumna, moralna, pravedna i solidarna osoba, ističući primjere ljudi koji su mijenjali povijest svladavajući možda i teže prepreke nego što se nama čine ove naše današnje.

Kome je sve namijenjena ova knjiga?
– Prije svih, namijenjena je gore spomenutoj djeci i roditeljima, ali i svima drugima koji osjećaju potrebu za moralnim osloncem u humanizmu. Knjiga se ne bavi postojanjem ili nepostojanjem raznih božanstava, religijskim ili političkim organizacijama. Većina mojih prijateljica i prijatelja su vjernice/i i Hrvatice/i. Iskustva koja sam dobila razgovarajući s njima su me uvjerila kako oni imaju potrebu za osnaživanjem svojih humanističkih uvjerenja, a taj im oslonac može pružiti upravo humanizam, koji od njih ne zahtijeva negiranje njihove unutarnje potrebe za religioznom duhovnošću. Htjela sam pokazati da biti humanistkinja/ist ne znači ne biti vjernik ili Hrvat, odnosno pripadnica/ik bilo koje nacije.

Kakve su prve reakcije na knjigu – kakve su u Hrvatskoj, a kakve u inozemstvu?
– U svakodnevnim reakcijama, začudo, zasad sasvim pozitivnim, otkrivam neke dimenzije knjige kojih možda nisam ni bila svjesna dok sam je pisala. I to je ono što posebno veseli. Ljudi u Hrvatskoj misle da je nama ovakva knjiga potrebnija nego “onima iz inozemstva”. Tako da jedini prigovor koji zasad dobivam iz Hrvatske jest zašto smo prije promovirali englesko (u Oxfordu) i njemačko (u Zürichu) izdanje od hrvatskoga. Nama se ponekad čini da smo stražnje dvorište Svijeta. No, kad smo već počeli s prikupljanjem novca preko Kickstartera, uočili smo kako velika većina donatora dolazi s tzv. Zapada, da ne žele poduprijeti ovaj projekt samo kako bi pomogli humanistima iz zemlje za koju su eventualno čuli da je u njoj bio rat ili da se kod nas nalazi Dubrovnik, nego da ih i osobno zanima što u knjizi piše.

Na predstavljanju u Oxfordu prilazili su mi i prosvjetni djelatnici iz SAD-a, zanimajući se kako uz pomoć ove knjige svojim učenicima približiti humanističke vrijednosti. Zalaganjem BHA (Britanske humanističke udruge) iz britanskih je škola tek od ove jeseni izbačeno podučavanje o kreacionizmu. Knjiga se prevodi i na talijanski. Naravno, knjiga je izazvala posebno zanimanje kod onih humanista iz zemalja s oskudnijom humanističkom tradicijom nego što je ova naša tzv. zapadna, tako da se knjiga prevodi još i na arapski, bengalski i ruski jezik. S promocijom po Hrvatskoj krenuli smo iz Istre, preko Rijeke, ali uskoro smo i u Karlovcu i Zagrebu, a vjerojatno i Splitu i Osijeku, bit ćemo gdje god nas pozovu.

Još nas ne “razapinju” po portalima preko kojih se inače sije mržnja, što ne znači da neće, ali niti da to priželjkujemo. Kako je knjiga koncipirana na pozitivnom pristupu, isto tako je želimo i promovirati. Dakle, ne žudimo za publicitetom pod svaku cijenu, što dakako uključuje onaj negativni. Važno mi je da iz dosadašnjih reakcija mogu izvesti zaključak da sam pogodila osnovni cilj – dala sam putokaze. To je u skladu s kritičkim mišljenjem koje zagovara humanizam.

Na koji ste način u knjizi progovorili o homoseksualnosti, LGBT zajednici, istospolnim obiteljima ?
– Bilo mi je jako bitno da kroz poglavlja “Ponosni ljudi” i “Građanski aktivizam” djecu i roditelje upoznam s iskustvima, potrebama i željama LGBTIQ osoba. Godine 2012. sam se i sama pridružila Organizacijskom odboru Povorke ponosa u Zagrebu, jer sam željela osobno upoznati ljude , čija sam prava vidjela ugrožena i za čija prava sam bila spremna izaći na ulicu, pa i pridružiti se drugoj splitskoj Povorci ponosa. Željela sam da mi oni osobno pričaju o svojim iskustvima i željama, a ne da ih pretpostavljam. Željela sam da njihove priče postanu moje, jer to je maksima moje feminističke solidarnosti. Pišući o tome što čini mržnja prema LGBT osobama i što za LGBTIQ osobe znače Povorke ponosa, htjela sam osvijestiti i djecu i roditelje o potrebi za solidarnošću s LGBTIQ osobama. Svjedoci smo koliko su u današnje vrijeme postali glasni glasovi onih koji namećući svoj svjetonazor žele zanijekati pravo na različitost i drugačijost svih onih koji se ne uklapaju u nametnuti obrazac o rasi, nacionalnosti, vjeri i heteroseksualnosti.

Željeli mi to ili ne, te riječi čuju i naša djeca. Željela sam da se čuje i glas nas koji se protivimo ukalupljivanju, a prije svega mržnji i nijekanju ljudskog prava na tjelesnu i seksualnu osobnost. Dosta je bilo izrugivanja, pljuvanja i cipelarenja! Mi, građani i građanke, više nećemo mirno slušati dok se naše sugrađane/sugrađanke vrijeđa i omalovažava. Dolazak 15000 ljudi na Povorku ponosa 2013. je poslao tu jaku poruku solidarnosti. No ona ne staje i ne smije stati samo na tom jednom glasnom protestu.

Što mislite. u kakvom je stanju humanizam u Hrvatskoj, što po tom pitanju može učiniti svatko od nas?
– Zbog brojnih manjkavosti u tranzicijskom procesu, naše društvo je zanemarilo humanističke vrijednosti nauštrb uskogrudnog nacionalizma i klerikalnog dogmatizma. Dozvoljavaju se i potiču negativna povijesna naslijeđa, rasizam, etnocentrizam, homofobija, isključuju se Drugi i Drugačiji.

Društvo se neće promijeniti, ako sami, koliko je u našoj mogućnosti, ne doprinesemo toj promjeni. To možda zvuči patetično u današnje vrijeme ekonomske krize, kad ljudi više preživljavaju iz mjeseca u mjesec, nego što uistinu žive ispunjen i sretan život. Moj apel možda zvuči i neumjesno, ali drugog načina ne vidim. Ne možemo se prepustiti životu, koliko god nas tlačio. Ova knjiga nudi prvi korak u smjeru promjena, nudi mogućnost da roditelj nađe vrijeme samo za sebe i dijete, da zajednički istraže knjigu, čitajući i propitujući njezina poglavlja.

Ova knjiga nudi odgovore na današnje životne izazove, otvarajući i nova pitanja, nudeći i na njih odgovore, potičući roditelje da sami djeci ponude svoja razmišljanja i u razgovoru doznaju dječje stavove. Kritički promišljajući i razvijajući svijest za solidarnošću s drugima i brigom za okoliš ova knjiga nudi svoj doprinos za uspješan i sretan život djece u 21. stoljeću.

vox_logo

Nada Topić Peratović: Ne isplati se računati na podršku sekularno deklariranih vlasti

Prva humanistička knjiga u Hrvatskoj namijenjena djeci, Humanizam za djecu, objavljena je prošlog ljeta u nakladi Centra za građansku hrabrost iz Hrvatske i udruge Zentrum für Zivilcourage iz Švicarske.

Autorica knjige je Nada Topić Peratović, autorica, pravnica, aktivistica i predsjednica Centra za građansku hrabrost, koju je na pisanje knjige potaknulo vlastito roditeljsko iskustvo, odnosno želja za poticanjem djece na kritičko propitivanje postojećih znanja. Uz pomoć jednostavnog i razumljivog jezika, ilustracija Rozalije Ban te nekonvencionalne strukture, knjiga djeci približava neke od ključnih koncepata humanističkog svjetonazora.

S Nadom Topić Peratović porazgovarale smo o radu Centra, izazovima pisanja za djecu, građanskoj odgovornosti, odnosu religioznih i ireligioznih ljudi te važnosti feminističke misli za humanizam.

Predsjednica ste Centra za građansku hrabrost. Možete li nam ukratko reći koje vrijednosti Centar zastupa te predstaviti neke od aktivnosti i projekata?

Centar za građansku hrabrost je feministička i slobodnomisliteljska udruga osnovana 2011. godine u Zagrebu. Ciljevi udruge su promicanje i poticanje građanske hrabrosti, feminističkog aktivizma i solidarnosti, poštivanje ljudskih prava, a posebice prava žena i LGBTIQ osoba, rodne ravnopravnosti te kulture odgovornosti i suočavanja s prošlošću. Centar se također zalaže za osviještene vrijednosti evolucijskog humanizma, kritičku misao, slobodoumlje, načelo sekularnosti te racionalnu i znanstvenu spoznaju.

Prvi projekt udruge, feministički kružok Lilith Club osnovalo je osam žena – feministkinja, skeptičarki, ateistkinja i agnostičarki – želeći kroz mjesečna druženja promicati feminističku, kritičku i slobodoumnu žensku misao te poticati otpor opresivnim religijama, dogmama i kulturama.

Članice tog kluba bile su i prve predavačice u humanističkim radionicama za djecu koje se vode pod projektom „Slobodnomisliteljska Akademija“. Naše humanističke radionice za djecu prvotno su osmišljene s ciljem pružanja podrške djeci iregioznih roditelja, no dosadašnja iskustva su pokazala da su potrebu za njima osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za znanje o humanističkim vrijednostima.

U okviru predavanja djeca uče i što znače feminizam, sekularnost, solidarnost, borba za ljudska prava i poštovanje različitih svjetonazora. Dio radionice sadržava zanimljiva i interaktivna predavanja iz određenog područja znanosti. U ozračju međusobnog povjerenja i razumijevanja djeca dijele svoja školska iskustva i slobodno izražavaju svoja razmišljanja, te raspravljaju utječe li i na koji način odgoj njihovih roditelja na sliku o njima samima kao članicama/članovima društva koje se pretežno naziva religioznim.

Kroz Legat Sophie Scholl koji je osnovan 2013. godine Centar se zalaže za jačanje kulture odgovornosti, suočavanja s prošlošću, kulture kažnjivosti ratnih zločina, kao i feminističke solidarnosti sa žrtvama, tj. preživjelima svih vidova nasilja. U okviru tog Legata, zajedno sa Ženama u crnom iz Beograda i s preko 200 drugih ženskih organizacija iz regije dio smo velikog međunarodnog projekta naziva Ženski sud – feministički pristupa pravdi.

Knjiga Humanizam za djecu, za čiju ste objavu sredstva prikupili preko Kickstartera, nadahnuta je knjižicom Humanism for Kids u izdanju američke udruge Family of Humanists. Kako ste taj tekst prilagodili hrvatskom kontekstu te u kojoj mjeri se on razlikuje od američkog?

Američka knjiga poslužila je kao inspiracija jer veći dio knjige Humanizam za djecu je moje prerađeno, dorađeno i dopunjeno autorsko djelo prilagođeno djeci ovog kulturnog podneblja. Knjiga je napisana sa željom da djeci približi humanistička i feministička načela. Prvi dio knjige upravo služi kao pojmovnik koji pojašnjava povijesne aspekte i društvenu zbilju u kojoj današnja djeca u Hrvatskoj žive, nudeći valjane argumente za humanističke i feminističke stavove.

Na primjeru života i djela naše novinarke i književnice Marije Jurić Zagorke, djeci su pojašnjeni prisilni brakovi, potlačenost žena, ali je i pokazana borba aktivne i hrabre žene za prava žena i rodnu ravnopravnost. Posebna pažnja posvećena je i iskustvu LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, jer smatram da u društvu rastuće homofobije, koja je nedavnim prvim narodnim referendumom i promjenom Ustava institucionalizirana, o njihovim životima, nadanjima, a posebice građanskim pravima djecu treba pravovremeno educirati. A ono što nudi Zdravstveni odgoj ne smatram dostatnim da bi djeca razumjela koliko je bitna demokracija i poštovanje prava na različite identitete.

U uvodu knjige spominjete da ljudi često smatraju da je puno lakše pisati za djecu nego za odrasle, s čime se vi ne slažete. Također dodajete da je knjiga podjednako namijenjena djeci i roditeljima. Možete li nam to objasniti?

Predgovor knjizi napisao je prof. Milan Polić, koji je svojom savjetodavnom pomoć na polju filozofije i odgoja posebno obogatio ovu knjigu. Iz ovog iskustva sam shvatila da pisati za djecu jest poseban spisateljski izazov, jer morate naći balans između pojednostavljenih pojašnjenja, koja ipak moraju biti točna i razumno povezana, koliko god da su jednostavna. No, djeca su, za razliku od odraslih, otvorenijeg uma i neopterećena prilaze ponuđenom štivu, a naša odgovornost kao njihovih spisateljica je da to povjerenje ne zlorabimo.

Iako mi je želja bila što jednostavnije, a ipak sve što obuhvatnije opisati – negdje sam morala postaviti granice. Moje granice u opisu i izboru tema roditelji mogu iskoristiti kao izazov – roditelji imaju mogućnost djeci čitati iz knjige, razgovarati s njima o pročitanom, dodatno pojasniti ili na bilo koji način upotrijebiti sadržaj knjige kao poticaj za rasprave. Trenuci zajedničkog čitanja i razgovora predstavljaju ono najvrijednije što možemo dati djeci; jednom rječju, to vrijeme je roditeljski ulog u sretnu i uspješnu budućnost naše djece.

Knjigu otvara citat fizičara, književnika, povjesničara, filozofa i borca za mir Ivana Supeka, koji navodi kako je humanizam dovoljno širok da obuhvati sve religije. No, obično ta dva pojma – humanizam i religiju – smatramo nekompatibilnima, ako ne i oprečnima (npr. kroz odabir između vjeronauka i etike u školama). Možete li pojasniti Supekovu tvrdnju? Kako bi izgledao suživot religije i humanizma?

Ako se različite religije, nekonfesionalna vjerovanja i humanistička uvjerenja pronađu na onome što bi im suštinsko trebalo biti zajedničko – ljubav prema čovjeku – onda već imamo dobru osnovu za suživot. Humanizam, kao što je opisano u Supekovoj misli, ne isključuje nikoga. Ljubav prema čovjeku ne bi trebala biti fraza, nego bi u sebi osim poštovanja tuđih potreba i prava trebala sadržavati i odgovornost prema onome koji se nalazi u obespravljenoj poziciji ili na margini moći. Ako su osobe različitih identiteta i/ili sljedbenici različitih svjetopoimanja svjesni svoje društvene odgovornosti, onda uistinu nema zapreka mirnom suživotu u međusobnom poštovanju različitih ljudskih prava i sloboda. To po meni, uzmimo primjer Hrvatske, znači da svi oni koji se izjašnjavaju kao vjernici, posebice katolici, kao većina u društvu trebaju biti svjesni vlastite građanske odgovornosti u poštovanju Ustavom zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Dosljednja primjena načela sekularnosti u konačnici štiti i njihova građanska prava i slobode savjesti i vjeroispovijesti.

Foto 2

Kako se boriti protiv sve većeg utjecaja Crkve na školske curriculume?

Dosadašnje iskustvo pokazalo je da se ne isplati računati na podršku sekularno deklariranih vlasti. Oni nisu pokazali političku volju za stvarnim promjenama, već samo za vođenjem ideoloških ratova. Cilj bi trebalo biti udruživanje u savezništva, udruživanje građanki i građana, čija ih različitost u svjetopoimanjima ne sprječava u razvoju zajedničke svijesti o građanskoj odgovornosti prema sugrađanima. Prihvaćajući građansku odgovornost koja nam nalaže da moramo osvijestiti našu obavezu u zaštiti ljudskih prava i sloboda svakog člana društva, jamčimo građanska prava i slobode koja u konačnici svakom građaninu i građanki omogućavaju ispunjenje vlastitih potreba za duhovnošću.

Nije bit da uvijek istih stotinjak ljudi u Hrvatskoj prosvjeduje protiv kršenja načela sekularnosti. Sramežljivi ali sve odlučnije ireligiozni roditelji osjećaju potrebu stati u zaštitu svoje djece u trenucima kad se njihovo pravo na sekularno obrazovanje krši u školskom sustavu. Suosjećajnost i solidarnost religioznih roditelja prema djeci ireligioznih roditelja bila bi dodatno ohrabrenje i poticaj, ali i jasan znak prema državi, koja se često potpuno ignorantski odnosi prema pravima djece. Savezništva nam trebaju od strane vjernika, koji će u trenucima religijske dogmatičnosti, nasrtljivosti ili govora mržnje koji se zna čuti s oltara ili u medijima od nekih (ali često visokorangiranih) crkvenih predstavnika – konačno dići se i reći jasno: „Ne! Ne želim da se takvo što govori u okrilju Crkve kojoj pripadam i kojoj želim i dalje pripadati. Ne više govoru mržnje u moje ime“.

U prvom dijelu knjige pojašnjavate niz koncepata koje vezujemo uz humanistički svjetonazor – primjerice, demokracija, znanstvena metoda, evolucija, ljudska prava, sekularnost, ateizam, itd., dok u drugom dijelu donosite 10 prijedloga za dobar život. Jesu li oni svojevrsna alternativa 10 božjih zapovjedi? Čini se da već sam naziv – prijedlozi, a ne zapovijedi – ukazuje na razliku u pristupu.

Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim i feminističkim vrijednostima, a prožeti su primjerima boraca za ljudska prava. To nisu pravila, norme, zapovjedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti koji se trebaju kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. U tim savjetima djeca mogu naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti, što je bitno različito od religijskih normi.

Puno pažnje u knjizi posvećujete feminističkim idejama. Zašto je, prema vama, feminizam tako važan dio humanističkog shvaćanja društva?

Humanistička misao je bez feminističke nepotpuna – tek u međusobnoj povezanosti one nude potpunu sliku društva koje svoju patrijarhalnost najlakše temelji na religijskim postulatima. Lakoća se ne ogleda u jačini i razboritosti argumenata, nego u svojevrsnoj auri dogmatičnosti religijskog poimanja patrijarhalnih struktura moći. Smatram da feministkinje i feministi ne smiju popustiti pred izazovom kritičkog promišljanja religijskog poimanja ženskog identiteta. U kritici takvih svjetonazora i u promišljanju alternativa upravo jasna i nedvosmislena feministička misao nudi najjezgrovitije odgovore.

No feministička teorija nije samo bitna u religijskom diskursu. Postoji i ogromna potreba za razbijanjem predrasuda koja vladaju prema feminizmima u aktivnom ireligioznom pokretu. Iznenađena sam izraženim antifeminističkim stavom koji svako malo ispliva na društvenim mrežama među aktivnim (inozemnim i tuzemnim) ireligioznim osobama. Stupanj neznanja o feminističkoj povijesti, logičke pogreške i krivi zaključci koji se donose na osnovu antifeminističkog i često seksističkog stava ne čude koliko zapanjujuća i ignorantska tvrdoglavost s kojom se ti stavovi pokušavaju racionalno opravdati.

Sve to me vodi do zaključka da je promocija feminističke teorije jako bitna, dok iskustvo feminističkog aktivizma humanističkoj agendi može poslužiti kao dodatno nadahnuće.

Definirate se kao feministkinja i ateistkinja. Obe kategorije u našem društvu su pomalo zloglasne – čak bih rekla da je prihvatljivije javno se izjasniti kao feminist/kinja, nego kao ateist/kinja – ali i nedovoljno dobro shvaćene. Kako povećati vidljivost ireligioznih ljudi i ohrabriti ih da “izađu iz ormara”?

Naša udruga zagovara prava raznih manjinskih identiteta promovirajući feminističku solidarnost. Biti feministički solidarna znači svim svojim bićem – u ime onih koji tu snagu nemaju – biti hrabra, aktivna, vidljiva, glasna, neponizna, neposlušna, nelojalna, prkosna i destruktivna prema svim vidovima nasilja i diskriminacije. Patrijarhalne strukture moći na sličan način opresivno djeluju prema onima koji su na marginama moći, diskriminacija se ponavlja i u biti se radi o jednoj te istoj matrici – bilo da se radi o ženama, ateistkinjama, radnicama, LGBT osobama.

U ozračju te solidarnosti jača i građanska hrabrost. A mi mislimo da je građanski hrabra samo ona osoba koja (sama pred sobom, pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Od nekonformističkog života gore je živjeti život u kukavičkuku i negaciji vlastitog identiteta. Zato i misija naše udruge jest jačanje građanske solidarnosti i solidarnosti među ljudima.

 

Djeca koja ne idu na vjeronauk suočavaju se sa segregacijom

Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog pritisaka. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk često su bez nadzora

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. 

Knjigu je napisala jer je htjela djeci približiti humanističke vrijednosti i potaknuti ih na kritičko mišljenje.

Osvrnula se i na činjenicu da su djeca koja u hrvatskim školama ne pohađaju vjeronauk segregirana. Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog raznih pritisaka.

– Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi – kaže Topić Peratović koja je pozvala roditelje da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima, piše Klokanica.

‘Djeca koja ne idu na vjeronauk u školi su diskriminirana’

Potaknuti raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista razgovarali smo s Nadom Topić Peratović, predsjednicom Centra za građansku hrabrost i autoricom knjige ‘Humanizam za djecu’

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. Živi na relaciji Švicarska – Hrvatska, životni partner joj je istraživački novinar i također aktivist. Roditelji su djevojčice koju odgajaju u, kako kaže, slobodnomisliteljskom duhu. Udomili su dva psa i novčano pomažu humanističko školovanje jedne djevojčice u Ugandi. Napravili smo intervju potaknuti njezinom knjigom i stalnom raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista. Pitali smo jesu li djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama na neki način izolirana od ostalih učenika i kada je pravo vrijeme za upoznavanje djeteta s humanističkom misli. Što vas je potaknulo na pisanje knjige ‘Humanizam za djecu’? Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, čovjekoljublje, odgovornost za društvo i okoliš, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja i proglašenih autoriteta. Smatram da postoji viša kvaliteta ljudskog postojanja – živjeti svjesniji i budniji život. Ova knjiga potiče djecu na suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih.

Kritičko mišljenje važno je za razvoj djece

U sklopu Centra održavaju se humanističke radionice za djecu. Što djeca tamo uče? Humanističke radionice mjesto su poticanja i promicanja slobodne i kritičke misli, racionalne i znanstvene spoznaje, humanističkih načela, feminističke teorije i aktivizma te građanske hrabrosti. Upoznajemo djecu sa svijetom humanističke i feminističke misli, ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim načelima na kojima se temelji Zapadna civilizacija. Sljedeća dječja radionica održat će se 18. travnja, a posvećena je Danu planete Zemlje. Poticanje kritičkog mišljenja i racionalne spoznaje, jačanje osobnog identiteta i prije svega, siguran prostor u kojemu će djeca moći slobodno, bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole i života, dio su svake radionice. Naša dosadašnja iskustva pokazuju da su potrebu za humanističkim radionicama osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za poduku iz humanističkih vrijednosti, a legalizirana vjerska indoktrinacija nije u skladu s njihovim vjerskim potrebama. Naša su vrata širom otvorena za svu osnovnoškolsku djecu. 

Jeste li imali slučajeve kad su djeca podijelila svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školama i s kakvim su se predrasudama susreli? ​

Svaka radionica upravo počinje pozdravom i razgovorom kako se djeca osjećaju, što su doživjela od posljednjeg druženja, što ih je rastužilo ili razveselilo. Naravno da ima iznošenja neugodnih iskustava i predrasuda s kojima su su ta djeca susretala. Tako da je prvi učinak koji se događa na radionicama zapravo terapeutski. Neke takve predrasude i netočnosti ispisane su u udžbenicima koje imaju prilike pročitati ili koje im se znaju gurnuti pod nos. Tako su se u udžbeniku za školski vjeronauk za više razrede u poglavlju o ateizmu našle riječi bivšeg katoličkog poglavara Ivana Pavla II da su ateisti krivi za koncentracijski logor Auschwitz. Što je ne samo netočno, nego i krajnje maliciozno. Kako djeca, čije obitelji pripadaju različitim svjetonazorima, mogu izgraditi odnose temeljene na međusobnom poštovanju, ako se unutar školskog sustava jedna grupa djece otvoreno diskriminira i zanemaruje ili se ireligiozno svjetopoimanje prikazuje na gorenavedeni način? I u udžbenicima drugih predmeta, poput hrvatskog jezika, nalazili smo pitanja koja ne samo da su potpuno neprimjerena za određeni predmet, nego i zanemaruju činjenicu da postoje različite vjere i uvjerenja. 

Segregacija djece koja ne pohađaju vjeronauk

Po vašem iskustvu, podliježu li nekad roditelji pritisku okoline i šalju djecu na vjeronauk, makar sami nisu vjernici? ​

Roditelji iz neznanja i nepripremljeni, a nesvjesni posljedica svoje odluke, na osnovu nepotpunih i krivih informacija, često nesigurni u vlastite stavove i identitete, na nagovor ili pod utjecajem savjeta bliže okoline, a nekad i neugodno iznenađeni oštrim odgovorima školskog osoblja, upisuju djecu na katolički vjeronauk. I to ne čudi, jer postoji li uopće neki izbor roditeljima i njihovoj djeci koji im škola nudi? Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi.  I koliko god stoga bila razumljiva odluka većine roditelja, da se upisom djeteta nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ipak bih ih željela, kroz aktivnosti Centra, potaknuti da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima.

Mislite li da djeca mogu nešto loše naučiti na satovima vjeronauka ili im to pomaže u boljem shvaćanju i prihvaćanju ljudi drugačijih od njih? ​

Kad govorimo o samom sadržaju školskog vjeronauka, treba skrenuti pažnju na jednu netočnost, koju roditelji olako prihvaćaju kao istinitu. Školski vjeronauk nije “kultura ili povijest religija”. To nije predmet kojem je svrha djeci prenijeti znanje koje mi roditelji često volimo nazivati “opća kultura”, niti se djeci na nepristran način žele približiti različita svjetopoimanja (pa i ona ireligiozna), iako se u višim razredima nekoliko sati posvećuje drugim religijama. Prema Programu katoličkog vjeronauka za osnovne škole, školski vjeronauk nije “tek puko posredovanje informacija i znanja” o određenoj religiji. Školski vjeronauk ima “konfesionalno obilježje vjerskog odgoja u školama”  i to polazeći od “naravi i poslanja Katoličke crkve u suvremenom svijetu”. Za početak savjetujemo roditeljima da se informiraju o crkvenom nauku čitajući udžbenike školskog vjeronauka svoje djece. Što im je iz sadržaja neprihvatljivo; možda već sam koncept vjere, Boga ili pojedini crkveni napuci ili dogme, koji se nezaobilazno prenose kroz vjeronauk? Pa čak i ako načelno sadržaj roditeljima može biti prihvatljiv i dio njihove vjere koju svakodnevno žive, je li im prihvatljivo vrijeme i način na koji se taj sadržaj prenosi djeci. Koliko pedagoškog znanja imaju vjeroučitelji/ice? U primjeru vaše kolumnistice vidimo da je vjeroučiteljici bilo bitnije ustrajati na crkvenom nauku, nego psihološki razborito osluhnuti potrebe i pitanja djeteta. Sve su to problemi na koja nitko osim samih roditelja ne može odgovoriti. Sve su to trenuci u kojima se očekuje roditeljska odgovornost. Ona nam nalaže da se dobro informiramo, jer ono što je ovdje posebno bitno naglasiti jest da školski vjeronauk nije poput drugih predmeta, ovdje se radi o pitanju identiteta. Roditeljska odgovornost nam nalaže da stanemo u obranu svog djeteta. Ako nećemo mi roditelji, tko će drugi?

Roditeljsko pravo ne znači nametanje svojih predrasuda

Imate li za roditelje neki savjet o odgoju djece?

Roditeljstvo kao interakcija temeljena na povjerenju da bi se došlo do cilja samopuzdane i samostalne osobe – čovjeka, isključuje svaki, pa i najsuptilniji oblik nametanja vlastitih uvjerenja, vjerovanja, neostvarenih želja – svako forsiranje. Najgore što se događa u takvim slučajevima jest da djeca zamrze roditelje i udaraju im kontru. To se događa na podlozi njihove razvojne psihologije, prirodno, unatoč tome što se razumiju s roditeljima i vole ih, jer žele biti drugačija i na koncu sama teže vlastitoj osobnosti. I dogodi se izgubljeni čovjek. Takvi roditelji uglavnom ne priznaju da su pogriješili pa tek sticajem nekih vanjskih životnih okolnosti, to dijete – čovjek, nakon dugih mučnih godina, pronađe sebe, oprosti i nastavi živjeti kako je trebao da roditelji nisu počinili spomenutu fatalnu grešku. Zvuči melodramtično, ali takvih primjera imate

Koje su, po vašem iskustvu, najčešće greške koje roditelji nesvjesno ili svjesno čine, a štete razvoju njihovog djeteta u osobu bez predrasuda koja prihvaća druge ljude takvima kakvi jesu? ​

Djecu ne možemo i ne trebamo odgajati pod staklenim zvonom ili oblikovati od njih naše klonove. Mi jesmo njihovi roditelji, u stalnoj brizi za njihovu sreću i sigurnost, ali roditeljska odgovornost podrazumijeva da naša djeca imaju prava na vlastita uvjerenja i stavove i da im mi to moramo omogućiti. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. U Centru za građansku hrabrost, između ostalog, nudite besplatno pravno savjetovanje i potporu pri istupanju iz vjerskih zajednica. Kakav je postupak i jeste li imali cijele obitelji koje su istupale? ​Naše sekularno savjetovalište nudi raznoliku pomoć po pitanju Ustavom zajamčenih načela sekularnosti i ljudskih prava. Na webstranici Centra zainteresiranim osobama nudimo temeljne informacije vezane za prava djece na sekularno školovanje, posebice sve informacije bitne za ispis djece sa školskog vjeronauka i zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk. Obraćaju nam se i vjernici, razočarani u redogmatizaciju društva i stavove njihovih vjerskih predstavnika te mladi ljudi koji osjećaju potrebu da kritički propitaju vjeru i uvjerenja na kojima su odgajani. Neki od njih već su istupili iz svojih vjerskih zajednica i vlastita iskustva žele prenijeti na sve one kojima je potrebna podrška. Često je dovoljna samo riječ razumijevanja i brižnosti – naizgled malena gesta, ali čvrst suosjećajni oslonac za sve one koji su živjeli u neskladu vlastite sasvjesti i dogmatizirane okoline.

 

Nada Peratović, feministička i humanistička aktivistkinja: Spoznaja svijeta kakvog želimo

Budi dobar prema drugima, ionako smo tu prekratko… dosta tužna, ali tako jezgrovita i jednostavna poruka. Zatrovani i zaslijepljeni strahom od drugog i drugačijeg, ljudi su počeli zaboravljati živjeti, vidjeti život oko sebe i dopuštati sebi (i drugima) sreću. Strah koji dolazi iz neznanja jedino se iskorjenjuje učenjem, rastom, vraćanjem čovjeka u središte, stjecanjem znanja i kritičkim propitivanjem svega oko sebe, što je i suština humanizma.

• “Humanizam za djecu” nešto je sasvim novo na književnom nebu i nikako se ne može doslovno shvatiti kao štivo izričito za djecu. Štampano je i izdato 2014. godine u saradnji sa Centrom za građansku hrabrost, feminističkom i slobodnomisliteljskom udrugom osnovanom 2011. godine u Zagrebu. Bosni i Hercegovini zasigurno više nego i jednoj drugoj zemlji na Balkanu i Evropi, prijeko je potrebno ovakvo štivo, kao podsjećanje i usmjerenje na to šta je zaista važno i kako barem generacije koje dolaze ne osujetiti na putu ka slobodnom životu. O ideji i stvaranju “Humanizma za djecu”, kada će knjiga zvanično doći u BiH i drugm pitanjima razgovarali smo sa autoricom Nadom Topić Peratović.

Suživot u različitosti

• Knjiga je nastala iz potrebe da pričate vlastitoj djeci. Živite na relaciji Hrvatska – Švicarska i zvuči pomalo nemoguće da niste mogli pronaći slično štivo u Evropi. Šta mislite, koji je razlog tome?

– Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, ljubav za čovjeka, odgovornost za društvo i okoliš, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja i proglašenih autoriteta. Smatram da postoji jedna veća kvaliteta ljudskog postojanja – ako živimo svjesniji i budniji život. Kroz humanističke radionice za djecu, koje Centar za građansku hrabrost provodi već drugu godinu, shvatila sam da djeci, a govorimo o osnovnoškolskoj dobi, trebamo ponuditi više povjerenja u njihovu sposobnost kritičkog razmišljanja i razumijevanja i s njima raspravljati i o temama koje se nama odraslima često čine za njihovu dob neprihvatljivima. Živimo u ratom izmrcvarenim, frustracijama opterećenim, s prošlošću nesuočenim društvima u kojima preovladavaju vjerske, nacionalne i ine isključivosti drugih i drugačijih. Djeca koju obrazuju i odgajaju takvi kulturni obrasci ne mogu izrasti u odgovorne građane/ke ni prema sebi, a posebno ne prema Drugima. I mi koji Europu i Zapad općenito, gledamo kao na prostor harmoniziranog odnosa između ljudskih prava i sloboda, počesto se suočimo s nekim neugodnim istinama – kršenjima ljudskih prava i sloboda i neprihvaćanjem demokratskih načela europske civilizacije. Kratko bih spomenula i sudbine brojnih ljudi izvan Europe koji zbog svog ireligioznog identiteta budu pogubljeni, zatvoreni ili žrtve nasilja, a čija svjedočenja sam imala prilike slušati na mnogim ateističkim i humanističkim konferencijama. Ukratko, ljudi svugdje u svijetu postaju sve svjesniji bitnosti demokracije, ljudskih prava, posebice slobode izražavanja mišljenja i načela sekularnosti i sve nepravednosti koje proizlaze iz kršenja ili nepostojanja tih načela i ljudskih sloboda.

Prva ireligiozna i humanistička knjiga u Hrvatskoj i regiji, “Humanizam za djecu”, upoznaje djecu sa svijetom humanističke misli koji je upotpunjen feminističkim i ljudskopravaškim vrijednostima. Knjiga potiče na sumnju, shodno tome na istraživanje i kritičko propitivanje postojećeg, ohrabrujući djecu da imaju povjerenje u vlastiti razum. Djecu se upoznaje i s borbom i naslijeđem boraca za ljudska prava čime im se razvija osjećaj suosjećanja i solidarnosti za potrebe i prava drugih, posebice obespravljenih članova društva, pa čak i pomalo otvara osjetljivo područje kulture odgovornosti i suočavanja s (nedavnom) prošlošću. Time ona potiče na suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih. Kako sam stjecala iskustva i razne spoznaje družeći se s humanistima iz cijelog svijeta, istodobno sam htjela svome djetetu omogućiti da osnaži kritičku misao i humanistički identitet, shvatila sam da istu potrebu osjećaju roditelji djece i na Zapadu i na Istoku. Moja knjiga “Humanizam za djecu” nedavno je prevedena i u dalekom Myanmaru, što samo potvrđuje moje riječi.

• Za podjele i netrpeljivost među mladima krivci su odgoj, društvo i dogme kojima se sistemski generacije truju. Da li je moguće da podučimo djecu humanizmu ako ga mi ne živimo? Da li je ovo onda knjiga prvo za odrasle pa tek onda za djecu?

– Svakako da je knjiga namijenjena roditeljima pa onda djeci. Prvo se roditelji trebaju suočiti s vrednovanjem vlastitog svjetonazora uz pomoć knjige ili kritički gledati na knjigu kroz svoj svjetonazor ili vrijednosti. Djecu ne možemo i ne trebamo odgajati pod staklenim zvonom ili oblikovati od njih naše klonove. Mi jesmo njihovi roditelji, u stalnoj brizi za njihovu sreću i sigurnost, ali roditeljska odgovornost podrazumijeva da naša djeca imaju prava na vlastita uvjerenja i stavove i da im mi to moramo omogućiti. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. Humanizam je odnos prema svijetu zasnovan na poimanju čovjeka kao najviše vrijednosti. Temelj humanizma je kritička misao i knjiga nema namjeru biti novom dogmom, ako baš na negativnu suštinu dogme ukazuje. Zato ni djeca ni roditelji ne moraju “vjerovati” knjizi. Dovoljno je da ih potakne na razmišljanje, na drugačiji pogled na sebe i društvo u kojem žive, a najveća mi je nagrada, kada ih potakne i na djelovanje. Stoga se humanističko obrazovanje i odgoj nameću kao nužnost koja dovodi do promjene spomenutih kulturnih okova, ili, drugim riječima, stvaranja temelja za društva u kojima se nitko neće osjećati, manje vrijednim.

• Smatrate li da propagiranje sekularizma i otvoreno izjašnjavanje kao ireligiozne osobe može biti prepreka da knjiga pronađe svoje mjesto i istomišljenike među religioznim ljudima?

– Pogrešno je sekularnost poistovjetiti s ateizmom, jer sekularnost ne znači nepostojanje tj. zabranu religije, naprotiv preduvjet sekularnosti jest postojanje slobode savjesti i vjeroispovijesti, prava na pripadanje vjerskoj zajednici, prava na promjenu ili napuštanje određene vjerske zajednice, kao i prava na nevjerovanje i nepripadanje ni jednoj vjerskoj zajednici. Sekularnost ne štiti samo prava religijskih manjina ili nevjernika nego ponajviše štiti upravo slobodu te ljudska i građanska prava samih vjernika. A sloboda vjeroispovijesti pripada pojedinačnim ljudskim osobama, a ne religijskim institucijama. Sekularnost je dvosmjerna: Ona ne podrazumijeva samo ne uplitanje države u vjerska pitanja, ne nametanje određenog religijskog uvjerenja svim njenim građanima, nego također spriječavanje kodifikacije vjerskih dogmi pojedinih religijskih zajednica u svjetovne zakone koje bi trebale vrijediti za sve građane. Poštivanje sekularnih vrijednosti nužan je uvjet održavanja i jačanja demokratskog društva zasnovanog na poštivanju ljudskih prava. Sekularnost je jamac jednake slobode savjesti, vjeroispovijesti i vjere za sve ljude.

Propitivači svijeta

Zagovaranje prava ireligioznih ljudi ne zadire u prava i slobode religioznih. Sekularno nastupati ne znači vjernike nazivati manje inteligentnima ili drugačije ih vrijeđati kao ljude. To naravno ne znači zanijekanje slobode izražavanja mišljenja. Naprotiv, ne smiju postojati stavovi i mišljenja koja su zaštićena kritičkog propitivanja. Zato se pristup sekularnosti nas iz Centra za građansku hrabrost pokazao suglasan reakcijama koje pristižu na knjigu. Većinom dobivamo pozitivne reakcije vjernika kojima je dosta redogmatizacije društva. Naime, prije rata vjernici nijedne od tri naše najveće vjerske zajednice na čitavom prostoru bivše Jugoslavije nisu se dogmatski pridržavali onoga što su im njihove vjerske vođe govorile, a nisu, čini mi se ni vođe bili tako religijski dosljednji kakvi su današnji. Knjiga tako upravo otvara perspektivu za dijalog prema istinski sekularnoj državi i društvu koje bi počivalo na humanističkim i demokratskim načelima jer su nam ona svima zajednička.

• Vaša knjiga čini se kao odličan instrument za podučavanje i njegovanje kritičke misli i formiranje vlastitih moralnih kriterija kod djece, učenje ”kako, a ne šta da misle”… Vjerujete li da postoji šansa da se ovakav jedan predmet uskoro uvede u škole i da li ste možda već započeli neke aktivnosti koje vode ka tome?

– Nisam knjigu pisala s namjerom da bude dio školskog gradiva, ali sudeći po reakcijama roditelja, pa i školskog i nastavnog osoblja zanimanje za humanistički odgoj postoji i mi ćemo kao Centar uspostaviti dijalog s nadležnim ministarstvom i njegovom Agencijom za odgoj i obrazovanje. Rado bih i predstavila sam sadržaj knjige, da bi pojasnila zašto je knjiga tako dobro prihvaćena. Knjiga je podjeljena na dva dijela. Prvi dio knjige objašnjava društvenopolitičku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje su često u raskoraku s tom zbiljom. Time se djeci nudi stvarna slika, ali i kroz valjane argumente osnažuje svjetonazor njihovih obitelji. Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima.

To nisu pravila, norme, zapovjedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti, koji se trebaju također kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. U tim savjetima djeca mogu naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti – što je bitno različito od religijskih normi.

Želja mi je da naša djeca budu propitivači svijeta, stvaratelji pravednijih društava i da su sposobni surađivati s ljudima različitih mišljenja i kultura. Djeca su radoznala i zainteresirana za ono što se dešava u društvu. Pripremljena i informirana djeca bolje razumiju svijet u kojem žive, društvo ih ne može zavesti i teže ih može povrijediti, a i spremnija su i sigurnija obraniti svoje vrijednosti. Informirana djeca izrastaju u samopouzdaniju djecu.

• Imali ste uspješne i posjećene promocije knjige u više gradova u Hrvatskoj, a s obzirom na to da ste rođena Banjalučanka, koja je dio svog djetinjstva provela u BiH, možemo li se uskoro nadati promociji u našoj zemlji i organiziranju direktne prodaje u BiH?
– Knjiga “Humanizam za djecu” tiskana je 2014. godine na engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku u nakladi Centra za građansku hrabrost iz Hrvatske i Zentrum für Zivilcourage iz Švicarske. U 2014. godini pružila se prilika da se knjiga predstavi širokoj svjetskoj publici. Na Svjetskom humanističkom kongresu, održanom početkom kolovoza u Oxfordu, tisuću delegata/kinja iz više od 40-tak zemalja su se tri dana družili/e, upoznavali/e i osnaživali/e u svom ireligioznom svjetopoimanju. Tako su se poznati ateisti/kinje i humanisti/kinje poput Richard Dawkinsa, A.C. Graylinga, PZ Myersa, Maryam Namazie i mnogih drugih posjetitelja/ica s velikim zanimanjem upoznali/e s knjigom ”Humanizam za djecu”. Na Denkfestu 2014 početkom rujna u Zuerichu održana je promocija knjige za njemačko govorno područje. Slijedile su promocije knjige u Hrvatskoj, koje su prerasle u prava humanistička događanja.

U dogovorima smo da bi se predstavljanje knjige moglo održati već u svibnju/maju u Sarajevu, a postoje i upiti da se knjiga predstavi u Banja Luci, Mostaru, Doboju i drugim gradovima. Svugdje gdje postoje zainteresirani ljudi, rado ću doći. Bitno mi je da promocije knjige prerastu u jedno zajedničko druženje i razmjenu mišljenja i iskustava, kakve su bile promocije po hrvatskim gradovima. Na promociji knjige u Zagrebu, održanom krajem veljače ove godine, skupilo se više od stopedeset posjetitelja, a posebna mi je čast spomenuti da je među gostima predavačima bio cijenjeni prof. Esad Bajtal iz BiH. Moja želja da knjigu približim i bosanskohercegovačkoj djeci već me odavno potaknula da zahvaljujući bliskim prijateljima sadržaj knjige jezično prilagodim. Tako da verzija knjige za BiH postoji i samo čeka bolja vremena ili zainteresirane podupiratelje da bude tiskana i distribuirana i u BiH.

Put za Burmu, Ugandu…

• Osim prijevoda na engleski i njemački, te pripreme prijevoda na ruski jezik, planirate li još neke aktivnosti ili radionice u narednom periodu?

– Knjiga je prevedena i na talijanski jezik i tiskanje knjige dogovaramo s aktivistima iz Italije. Postoji interes i da se knjiga prevede na francuski i nizozemski jezik. Primjer tiskanja knjige u dalekoj Azije pokazao je da su humanističke vrijednosti uistinu univerzalne. Knjiga majke koja je pisala za svoje dijete u Europi je našla svoj put u daleku Burmu. I tamo će jedna majka ili otac čitati svom djetetu o hrabrosti, kritičkoj svijesti, solidarnosti… Ovaj primjer nas je nadahnuo da pokrenemo novi projekt – uz novčanu pomoć naših dosadašnjih podupiratelja šaljemo engleske verzije knjige u razne humanističke škole širom svijeta. Tako ovih dana jedan paket odlazi na put za Ugandu. Uskoro će se tiskati i drugo hrvatsko izdanje knjige. Točno je i da radimo na humanističkoj knjizi za predškolski uzrast, a poznati redatelj Oliver Frljić sljedeće godine namjerava postaviti dječju kazališnu predstavu temeljenu na knjizi “Humanizam za djecu”.

Nastavljamo s našim humanističkim radionicama za djecu, koje smo u okviru naše Slobodnomisliteljske akademije proširili i na humanističke kružoke za srednjoškolce. Slobodnomisliteljska Akademija Centra za građansku hrabrost mjesto je poticanja i promicanja slobodne i kritičke misli, racionalne i znanstvene spoznaje, humanističkih načela, feminističke teorije i aktivizma i građanske hrabrosti. U želji da omogućimo što većem broju djece upoznavanje s humanističkom misli i ljudskopravaškim vrijednostima, naša udruga Centar za građansku hrabrost odlučila je pokrenuti projekt osnivanja humanističkih radionica u Hrvatskoj i regiji i s tim u vezi edukaciju budućih predavač/ica.

Kao ljudska bića dijelimo mnoge zajedničke osobine i potrebe. To nam daje temelj za mogućnost razumijevanja i prihvaćanja drugih ljudi. Ljudska prava postoje da bismo svi, bez obzira na razlike, mogli zadovoljiti svoje potrebe te da nikome ne bi bile unaprijed uskraćene mogućnosti zbog predrasuda i diskriminacije. Budimo ravnopravni unatoč različitostima. Od nekonformističkog života gore je živjeti život u kukavičluku i zanijekanju vlastitog identiteta. Zato i misija naše udruge, humanističkih radionica i kružoka jest jačanje kritičke svijesti, građanske hrabrosti i feminističke solidarnosti među ljudima.

How It Feels To Be An Atheist In A Highly Religious Society

“I am an atheist, humanist, and feminist, but above all I am an activist. I live my life on my own, despite the collectivism and conformism of others.

“Croatian society has ignored humanistic values at the expense of narrow nationalism, (hetero)sexism, and clerical dogmatism. State authorities fawn over the clerics of the strongest domestic religious organisation (especially regarding the huge influence on public education) and conduct ideological wars with their political opponents, instead of showing the political will for protecting secular values and real change in society.

“Children who are educated and brought up like this cannot grow into responsible citizens. Children whose parents are non-religious, or who otherwise don’t fit in the national-religious-heteronormative pattern, are discriminated against; they are invisible and irrelevant for the political elite.

“My activism is aimed at raising awareness of the values of humanistic thought, democratic and secular principles, human rights, feminist solidarity, civil responsibility, and courage, and the importance of civil movements and activism, through humanist workshops for children and young adults, culture clubs for adults, and especially the book Humanism for Children. Activism means being bold, active, visible, loud, on behalf of those who are deprived of their human rights. It is a more difficult life, but it is also a life worth living.”

Nada Peratović is the founder of the Centre for Civil Courage, AAI representative in the UN Human Rights Council and author of Humanism for Children

 

International Atheist Convention

Friday, May 22, 2015 4:30pm

Nada Peratović is a jurist as well as a feminist and humanist activist and also founder and president of the “Center for Civil Courage”. She is the representative of AAI at the United Nations Human Rights Council. Her talk will focus on the significance of secularism in Croatia, especially for the challendes for non-religious people which result from it. Peratović points out the biggest problem: politics – even parties and persons which are close to secular thinking undermine secular movements so that non-religious people do not have any strong allies in politics and can rely only on themselves, the civil society, and their own civil courage.

Die Juristin, feministische und humanistische Aktivistin Nada Peratović gründete und ist bis heute die Präsidentin des “Center for Civil Courage”. Nada Peratović ist auch die Repräsentantin der Atheist Alliance International (AAI) im Menschenrechtsrat der Vereinten Nationen (UN) sowie Autorin des Buches “Humanismus für Kinder”.

Ihr Vortrag wird den Stellenwert des Säkularismus in Kroatien beleuchten, insbesondere die daraus resultierenden Herausforderungen für nichtreligiöse Menschen. In Kroatien, einst eine der Republiken des sozialistischen Jugoslawiens, war der Atheismus staatlich vorgeschrieben. Mitte der Achtziger wurden die Religionsfreiheiten stärker – in den Neunzigerjahren sahen sich über 86 Prozent der Menschen als Katholiken (und Kroaten). Leute, die dem Normativ “Kroate-katholik” nicht entsprachen, hatten es nicht leicht. Es folgte der Krieg und die Nachkriegszeit, die Rezession.

Vier Konkordate mit Kroatien sichern der katholischen Kirche ein Vermögen und eine wichtige Stellung im politischen Leben Kroatiens – insbesondere im Schulwesen. Die Kirche zahlt keine Steuern, großer Grundbesitz wurde der Kirche zurückgegeben und sie bekommt staatliche Gelder. Die Kirche ist ein wichtiger Mitstreiter in der Politik.

Seit Neuestem werden atheistische, nicht-religiöse, wissenschaftliche und säkularistische Bewegungen in Kroatien sichtbar – die Leute haben von der religiösen “Nötigung” genug. Die Kirche mischt sich überall ein. Immer mehr Leuten missfällt dies.

Peratović benennt das größte Problem: die Politik: selbst Parteien und Personen, die einem säkularen Gedankengut nahe stehen, untergraben die oben beschriebenen Bewegungen, so dass nichtreligiöse Menschen keinen starken Mitstreiter in der Politik vorweisen können und sich nur auf sich selbst, die Zivilgesellschaft, NGO’s sowie auf die eigene Zivilcourage bauen können.

Video in Deutsch

WHO-IS-HU

Slučaj Island: Jesu li nove generacije manje sklone dogmama?

Može li se u Island uperiti prsti i reći – ovako razmišljaju generacije koje dolaze? Naime, svijet je obišao podatak da niti jedan stanovnik Islanda mlađi od 25 godina ne vjeruje da ga je stvorio Bog. S druge strane, suvremeni filozofi, sociolozi i teolozi govore o “povratku religije” i o “duhovnosti kao megatrendu”.

Ova druga teza, koja kaže da su predviđanja iz druge polovice 20. vijeka o nestanku religije iz javnosti bile pogrešne, objašnjena je u zborniku “Sekularnost i religija: BiH i regija” urednika Edina Šarčevića iz Centra za javno pravo te franjevca Drage Bojića. Radovi iz zbornika predstavljali su radni materijal za znanstveni skup održan u Sarajevu krajem travnja 2015. godine o sekularnosti i poziciji vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, a izdao ga je Fondacija Centar za javno pravo iz Sarajeva.

Zbog toga smo pitanje postavili Šarčeviću, koji uz napomenu da to nije njegovo znanstveno područje, navodi da statistike poput ove islandske mogu biti dobra ilustracija trenda.

“U Njemačkoj stalno raste broj izlazaka iz Crkve, a čini se da samo primitivna društva zadržavaju vjeru u boga u proširenoj formi. No, to je sasvim lična procjena”, navodi Šarčević.

Nada Topić Peratović iz Centra za građansku hrabrost u Zagrebu snažno naglašava da se iz činjenice da djeca i mladi na Islandu ne vjeruju u stvaranje svijeta opisan u Bibliji, nipošto ne treba zaključiti da su oni “nevjernici”.

“Dosta religioznih osoba u vjeruje u Veliki prasak. To što netko ima potrebu za bogom, ne znači da vjeruje sve što je napisano u Bibliji ili izrečeno od strane religijskih organizacija. Također, ne možemo staviti znak jednakosti između vjernika i neobrazovanih”, ističe Topić Peratović, autorica knjige “Humanizam za djecu”. Po njoj je za ovakve rezultate prvenstveno zaslužba odvojenost Crkve od – obrazovnog sustava. Naime, Island ima državnu crkvu – Evangelističku luteransku crkvu Islanda – koju potpomaže iz državnog proračuna, ali i putem raznih pravnih, financijskih i socijalnih olakšica, koje po sudu humanističkih organizacija, nisu dostupne drugim vjeroispovijestima.

Crkva je državna, ali joj u školstvu nema mjesta

I da, ondje se događa da porezi ireligioznih osoba završavaju u rukama Crkve, odnosno kao plaće svećenika, tri biskupa i njihovog osoblja, osim ako se ne izjasne da žele da njihov novac pripadne nekoj od humanističkih organizacija, koje prepoznaje država. Islandska etička humanistička organizacija Siðmennt je, primjerice, dobila takav status prije nešto manje od tri godine. Članica je Internacionalne humanističke i etičke organizacije (IHEU), kao i Centar za građansku hrabrost, koji djeluje u Hrvatskoj i ne dobiva nikakvu potporu iz proračuna, kao ni niz drugih organizacija ili inicijativa koje propagiraju sekularnost, što nije slučaj kada je riječ o vjerskim NGO-ovoima. No, usprkos podršci koju teologija ima na javnom sveučilištu, javne škole su u potpunosti odijeljene od religijskih organizacija.

“U Reykjaviku imaju dogovor u javnim školama da crkva nema nikakvog utjecaja – nema vjeronauka, Crkva nije sveprisutna i to je ono što mi stalno govorimo: nije u Crkvi problem koliko u državi”, navodi ona. U Hrvatskoj je situacija bitno drugačija. I nije problem samo u tome što djeca imaju vjeronauk, dok su ona koja izaberu da ga nemaju, uskraćena za alternativnu nastavu.

Hrvatski primjer – književnost i povijest pod utjecajem katekizma

“Problem je ne samo o religijskoj obojenosti u vjeronauku već i u hrvatskom, povijesti. Djeca ondje čitaju religiozno djelo poznatog pisca, a onda umjesto da se ono stručno analizira, djeci se postavljaju pitanja – kako ti živiš svoju vjeru? Naravno da se radi o književnoj baštini, o kojoj se treba učiti, ali pitanja to je sugestivno i nepotrebno u udžbeniku Hrvatskog jezika”, ističe Topić Peratović.

Naime, iako se u Hrvatskoj nisu provodila istraživanja poput ovoga na Islandu, kojima se propitivalo vjerovanje u vjerske spise nasuprot zanstvenim tezama, ona ističe kako istraživanja koja jesu provođena kod nas ukazuju na nepoželjne trendove.

“Obrazovanje zadnjih 25 godina dalo je takve rezultate da djeca pokazuju nezananje što se tiče pojedinih povijesnih činjenica te da su manje tolerantna i solidarna po pitanju ljudskih prava”, navodi Topić Peratović. Primjer je “Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj” GOOD inicijative, GONG-a i Instituta za društvena istraživanja, samo 28,5 posto srednjoškolaca misli da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila fašistička tvorevina, 49,5 posto maturanata tvrdi da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, 48,1 posto maturanata misli da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja i bolesti…

Istraživanje “Religija i ljudska prava” profesora Gordan Črpić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta došlo je do podatka da bi 42 posto srednjoškolaca zabranilo pobačaj, 19 posto ih je neodlučno, a protiv zabrane pobačaja izjasnilo se 37,5 posto ispitanih.

Ipak, veseli je što se svake godine povećava broj roditelja koji se javljaju njenoj udruzi, koja trenutno provodi humanističke radionice za dvije skupine od ukupno 30 djece. Razlog – diskriminacija onih koji misle drugačije.

Ireligiozna djeca trpe diskriminaciju od vršnjaka i učitelja

“Imamo istraživanja prema kojima su ireligiozna djeca najviše diskriminirana u školi, ne samo od vršnjaka, nego i obrazovnog kadra”, kaže ona. Na radionicama rade ono što bi trebalo raditi Ministarstvo obrazovanja.

“Nastale su iz potrebe da djeca, koja ne pohađaju vjeronauk, vide da nisu usamljena. Uvijek ih je po jedno, dvoje u razredu i doživljavaju razne neugodnosti, a ovo je siguran prostor gdje mogu slobodno govoriti pa i o iskustvima iz škole, o onom što ih tišti. Ove godine je upisano dosta djece čiji su roditelji vjernici. Vjernici, vjerujte, nisu hoomogena grupa, čak ni oni koji se izjašnjavaju kao katolici. Među njima ima roditelja s potrebom da im djeca usvoje humanističko razmišjanje, da se uče toleranciji, društvenoj odgovornosti i kritičkom razmišljanju. I u mnogočemu se ne slažu se sa Crkvom, kao što su se i mnoge vjernice, koje su imale problema u osnivanju obitelji, osjećale izdanima kada je na snagu – uz snažnu podršku Crkve – stupio restriktivni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u mandatu Darka Milinovića”, podsjeća ona.

Nije optimistična kada je u pitanju dolazak nove garniture u Banske dvore, jer očekuje da će s konzervativnim kabinetom na vlasti, Crkva pokušati otići i korak dalje – prema zabrani abortusa.

 

Menschen Mut machen, für ihre Identität einzustehen

Einen langen Atem und Ausdauer bei ihren Projekten brauchen Humanistinnen und Humanisten nicht nur hierzulande. Auch im kleinen Kroatien hat sich in den letzten Jahren eine Schar herausragender Persönlichkeiten auf den Weg gemacht, eigene Angebote und positive Alternativen zu schaffen.

Die immer größere Zahl von Menschen, die sich auf Facebook und in anderen Netzwerken als nichtreligiös zu erkennen geben, und die kleine Zahl derjenigen, die ihre Zeit für das Gemeinwohl aufopfern, stehen leider in einem für uns beschämenden Verhältnis.“ Nada Topić Peratović entfährt ein hörbares Seufzen, als sie ihren Satz beendet. Die in Zürich lebende 42-Jährige ist Mitgründerin des Center for Civil Courage in Zagreb, der kroatischen Hauptstadt, und hat in den vergangenen Jahren eine wichtige Erfahrung gemacht: Die meisten Menschen, die keiner Religion anhängen, übernehmen mit der Abkehr von traditionellen Glaubensrichtungen nicht intuitiv auch Verantwortung im Rahmen einer nichtreligiösen, humanistischen und wissenschaftlich geprägten Weltanschauung. Dabei besteht daran in Kroatien ein riesiger Bedarf.

Der Human Development Index, ein Entwicklungsindex der Vereinten Nationen, führt das Land zwar gemeinsam mit Staaten wie Norwegen, Schweden, den Niederlanden und Deutschland im Rang der Länder mit einer „sehr hohen menschlichen Entwicklung“. Doch beim zweiten Blick auf die Lage trübt sich der Eindruck. Knapp 86 Prozent der Bevölkerung zählten hier im Jahr 2011 zur katholischen Kirche. Ein gegenüber dem Zensus zehn Jahre zuvor kaum veränderter Wert. Weitere 4,4 Prozent der Bevölkerung gehörten zur Orthodoxen Kirche, die in vielen östlichen Staaten verbreitet ist. Mit 3,8 Prozent bilden nichtreligiöse Menschen nur eine winzige Minderheit in dem Land zwischen Adria und der Drau, dem Nebenfluss der Donau. Somit gibt es in wichtigen Bereichen des gesellschaftlichen Lebens gravierende Probleme für Menschen, die keiner traditionellen Glaubensrichtung mehr anhängen. „Die nichtreligiöse Identität von Menschen, ihre Bedürfnisse und Rechte werden vom kroatischen Staat nicht anerkannt“, sagt die studierte Juristin Peratović. Konfessionsfreie werden hier nicht nur von Kirchenvertretern „als Egoisten und Hedonisten, Leute ohne Moral“ beschimpft, wie sie berichtet. Kaum anders sieht es in vielen umliegenden Ländern aus.

Peratović berichtet weiter, dass in Kroatien schon in der Schule damit begonnen wird, Heranwachsenden aus Familien ohne Religion das Leben schwer zu machen. Denn obwohl der Religionsunterricht ein Wahlfach in den kroatischen Schulen ist, wird er im Gegensatz zu den übrigen Wahlfächern stets mitten im Stundenplan eingesetzt, statt an dessen Rändern. Nada Peratović beschreibt die Konsequenz: „So werden die Eltern gezwungen, sich zu entscheiden, die eigene Identität zu verneinen und das Kind in den Religionsunterricht zu schicken oder ihr Kind in den leeren Schulfluren ohne Aufsicht zu lassen. Diese Trennung bietet natürlich eine gute Angriffsfläche gegen die Kinder – die von ihren Mitschülern und auch dem Schulpersonal wegen ihrer Weltanschauung und der ihrer Eltern gehänselt werden.“ Das geht mitunter so weit, dass Lehrer meinten, die Kinder sollten allein vor dem Unterrichtszimmer sitzen, damit alle anderen gut sehen können, wessen „Kind vom Feind“ ist.

Den Anfang machte der Lilith Club

Nada Peratović kam durch den verheerenden Bürgerkrieg in den 1990er Jahren dazu, sich für humanistische, fortschrittliche Überzeugungen und Werte einsetzen. Sie war damals gerade Mitte 20 und musste miterleben, wie die ihr bis dahin vertraute Gesellschaft vollkommen auseinanderbrach. „Die Geschehnisse in meinem Heimatland Bosnien und Herzegowina, insbesondere die Kriegsverbrechen, die tausenden Toten, Gefolterten und Vertriebenen, verwüstete Landschaften sowie der heuchlerische Chauvinismus und nationale Egoismus haben mich damals sehr erschüttert. Dazu kommt noch meine eigene Identität, welche sich aus zwei Nationalitäten zusammensetzt und das eigene Trauma der Vertreibung aus meinem Geburtsort“, berichtet sie. Der Nationalismus, die Ungerechtigkeit und die Propaganda haben sie ebenso tief geprägt wie die Tatsache, dass sich die Bürger ihrer Heimatstadt nicht mit den dort begangenen Kriegsverbrechen auseinandersetzen wollten. Unterstützung und Vertrauen fand sie in ihrem heutigen Mann, der als investigativer Journalist über Kriegsverbrechen und das organisierte Verbrechen im eigenen Land berichtete. „Teil dieses Lebens sind aber auch Abgrenzungen, Mobbing, langjährige Arbeitslosigkeit, Beschattungen von Geheimdiensten, Verhaftungen sowie Bedrohungen der Familie“, so Peratović. Als sie ihrem Mann begegnete, wurde ihr klar, dass sie sich lange nach einer Person mit Aufrichtigkeit, Mut und Zivilcourage gesehnt hatte. Und sie beschloss, selbst so eine Person zu sein.

„Menschen Mut zu machen, für ihre Identität einzustehen und diese Identität ohne Furcht an die Kinder weiterzuvermitteln, sich mit der Diskriminierung nicht zufrieden zu geben, zu verstehen, dass ein kleines Engagement genügt, dass man die Würde (wieder-)erlangt, für das stehen wir ein.“ Laut, mutig sowie ungehorsam, illoyal und destruktiv gegen alle Arten von Gewalt und Benachteiligung soll ihr Engagement sein. Denn von dem Bürgerkrieg hat sich die Region mittlerweile erholt, doch immer noch befinden sich die Gesellschaften der Balkanstaaten fest im Griff der mächtigen dogmatischen Religionen.

Den Anfang auf dem Weg zu positiven Alternativen machte sie gemeinsam mit sieben weiteren Frauen im November 2011 durch Gründung einer feministischen Gruppe gegen die Unterdrückung von Frauen und ihren Rechten, dem Lilith Club – benannt nach einer Göttin aus der sumerischen und jüdischen Mythologie.

Die regelmäßigen Veranstaltungen im Lilith Club führten dazu, dass immer mehr Frauen zur Gruppe kamen. Aus der informellen Gruppe wurde die feministische und freidenkerische Organisation Center for Civil Courage gegründet. Bald darauf entstand die Freidenkerische Akademie. Diese hat sich Workshops mit Kindern zur Aufgabe gemacht. „Wir bringen ihnen so ein humanistisches und menschenrechtsbasiertes Weltbild näher“, erklärt Nada Peratović hier. An fünf Samstagnachmittagen konnten Heranwachsende im vergangenen Jahr jeweils drei Stunden interessante Einblicke in Ideen und Gedanken bekommen, denen sie in der Schule und im Alltag nicht oder höchstens zufällig begegnen.

Humanismus für Kinder

Neben dem Club und den Workshops wurde zusätzlich eine Beratungsstelle aufgebaut, in der Eltern von Kindern, die keinen Religionsunterricht besuchen, Beratung im Umgang mit der schulischen Bürokratie erhalten. Unter anderem gibt die Beratungsstelle eine Online-Broschüre mit dem Titel „Ohne Gott, ohne Religionsunterricht“ heraus, die nützliche Informationen liefert. Eltern und Kinder werden außerdem ermutigt, zu ihren nichtreligiösen Überzeugungen zu stehen und sich nicht dem Druck der Mehrheit zu beugen.

Das Center for Civil Courage steht im Mittelpunkt der zahlreicher gewordenen Projekte. Und die rund 35 Mitglieder und Unterstützer des Zentrums konnten erst im Juni dieses Jahres einen weiteren Meilenstein feiern. Denn bei einem Crowdfunding-Aufruf im Internet kamen innerhalb weniger Wochen umgerechnet mehr als 7.000 Euro zusammen, um das Buch mit dem Namen „Humanismus für Kinder“ zu drucken und herauszugeben. Aufgabe des Buches ist es, Kinder und Jugendliche auf einfache und verständliche Weise mit der Welt humanistischer Ideen und Überzeugungen vertraut zu machen. Es ist das erste seiner Art in den Ländern auf dem Balkan und soll zukünftig auch in bosnischer, serbischer, englischer und vielleicht sogar in deutscher Sprache erscheinen. Die kroatische Ausgabe soll im August erscheinen und den Grundstein für ein eigenes humanistisches Verlagswesen in Kroatien legen.

Unterstützung bei diesem wichtigen Projekt hat das Zentrum unter anderem von der Freidenker-Vereinigung der Schweiz erhalten, bei denen Peratović seit Anfang 2010 Mitglied ist. Einen Druckkostenzuschuss in Höhe von 1.000 Franken, umgerechnet rund 820 Euro, für die deutschsprachige Ausgabe steuerten die eidgenössischen Humanisten bei. Aber bevor die deutsche Fassung von „Humanismus für Kinder“ wirklich gedruckt werden kann, müssen noch rund 1.500 Euro gesammelt werden. Geplant ist, dass sie zum Denkfest Zürich im September vorgestellt wird.

Ganz allein steht das Center for Civil Courage in dem 4,2-Millionen-Land nicht. Protagora heißt ein zweiter Verein, der schon vor dem Zentrum gegründet wurde und sich die Interessenvertretung konfessionsfreier Menschen zum Ziel gesetzt hat. Eine Klage auf Anerkennung der Benachteiligung von Schülern, die keinen Religionsunterricht besuchen, scheiterte in den zwei Vorinstanzen und soll nun durch das Verfassungsgericht entschieden werden.

Daneben haben sich auch die im englisch- und deutschsprachigen Raum verbreiteten Skeptiker-Stammtische nach Kroatien verbreitet. „Skeptics in the Pub“ heißen die monatlichen Veranstaltungen von Menschen, die sich besonders für Wissenschaft und wissenschaftliches Denken interessieren.

Gegenseitige Hilfe unverzichtbar

Alles in allem sind es aber nur wenige hundert Menschen im ganzen Land, die der riesigen Zahl von Vertretern und Anhängern der Religionen gegenüberstehen. Und deshalb verlangt das Engagement viel Hingabe und Opferbereitschaft. Nada Peratović: „Unsere Aktivitäten basieren zu 100 Prozent auf eigenem Engagement und Ressourcen, insbesondere finanziellen Mitteln unserer Mitglieder. Unsere Aktivistinnen bezahlen das Material für die humanistischen Workshops für Kinder aus eigener Tasche. Der kleine Beitrag, den wir von den Eltern verlangen, wird dazu gebraucht, um den Kindern Verpflegung anzubieten.“ Und bislang fehlen sogar einfachste technische Hilfsmittel wie Beamer und Leinwände. So muss für jede Veranstaltung eine Leihe aufwändig organisiert oder eine Miete bezahlt werden.

Die schwierige Lage der kleinen Gruppe überzeugter Aktivisten mit humanistischen Überzeugungen und ihren Projekten in Kroatien zeichnet deshalb auch für die humanistischen Verbände in wohlhabenderen und bevölkerungsreicheren europäischen Ländern eine bedeutende und wichtige Perspektive auf. Denn anders als in wenigen Staaten wie dem Vereinigten Königreich, der Bundesrepublik Deutschland oder der Schweiz schwindet der traditionelle Glaube in vielen anderen Ländern nicht scheinbar wie von allein. Wenn die Arbeit des Center for Civil Courage langfristig von Erfolg gekrönt sein soll, werden dort nicht nur eigene Angebote zur Mitgliederbindung notwendig sein, sondern auch die konkrete Unterstützung aus Regionen, in denen Menschen ohne eine Konfession nicht nur eine winzige Minderheit bilden.

Internationaler Austausch wichtig zur Stärkung der Identitäten

In Kroatien stellen jedenfalls die rund 160.000 Kroatinnen und Kroaten, die ohne Religion leben, die wichtigste Zielgruppe dar. Sie sollen irgendwann einmal ein günstiges Exemplar von „Humanismus für Kinder“ erhalten können oder ihren Nachwuchs an einem Workshop oder einem humanistischen Bildungswochenende teilnehmen lassen, wie es sie in anderen Ländern schon gibt. Auf dem Weg dahin werden ein langer Atem und gegenseitige Hilfe unverzichtbar sein.

Peratović hofft jedenfalls, dass sich säkulare und nichtreligiöse Menschen in Europa zukünftig besser kennenlernen und miteinander verbinden, „um eine starke Plattform für die verschiedenen Aktivitäten zu sichern.“ Unter anderem das Internet und die sozialen Netzwerke stellten dabei bisher ein wichtiges Bindeglied dar, sagt sie. „Das Netz bietet uns den Freiraum, vielleicht wenigstens anonym, aber auch unter dem eigenen Namen, unsere nicht mit der Mehrheit konformen Meinungen zu äußern, aber auch um Gleichgesinnte kennenzulernen und sich miteinander zu vernetzen oder zu treffen. Der Austausch von Informationen und Wissen, insbesondere mit den Atheisten und Humanisten aus dem englisch- und deutschsprachigen Raum, ist für die Stärkung unserer Identitäten sehr wichtig“, so Peratović.

Der Europäischen Union ist Kroatien im Juli 2013 beigetreten. Doch wie weit ist der Weg, bis man hier wirklich von einer sehr hohen menschlichen Entwicklung sprechen kann? Nada Peratović lacht: „Ich weiß es auch nicht, aber wir haben begonnen, ihn zu begehen.“

Der Beitrag erschien zuerst in der September-Ausgabe von diesseits – das humanistische Magazin 2014.

 

ANTIFAŠIZAM DANAS

Antifašizam je sabotirati Thompsonov dernek u Berlinu, što su učinili Jerko Bakotin, Ilija Grašić i Sead Husić; antifašizam je izaći iz okvira onoga što je dopušteno i pretvoriti jednu javnu kulturnu ustanovu i fizičku građevinu u bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije, kao što je učinio Oliver Frljić; boriti se protiv starozavjetnog klerofašizma u školskom kurikulumu, poput Nade Topić Peratović, je antifašizam; antifašizam je, također, stajati ispred katedrale – upravo tamo i nigdje drugdje! – s nekolicinom istomišljenika, u prkos pozivima na pogrom homoseksualaca od strane crkvenih njuški i pred deseterostruko brojnijem neprijatelju koji bi te samljeo da nema policijskog kordona; antifašizam je skupiti se na istom mjestu s imenima bošnjačkih žrtava ubijenih u Ahmićima nakon slavodobitnog i blagoslovljenog dočeka ratnog zločinca Darija Kordića; suprotstaviti se Kordiću i njegovim psima na aerodromu Pleso, i otići razbijene glave, ali glave podignute visoko – to je antifašizam; boriti se protiv balkanske etničke epistemologije u svim njenim degutantnim metastazama je prva linija fronte borbe protiv fašizma. Jamrati o jugoslavenskom totalitarizmu ili erotski milovati Maršalovo bakreno poprsje – to nije ništa. Niti impotentna jugonostalgija, niti licemjerno liberalno moraliziranje ne može nas obraniti od fašizma. A on je definitivno pred vratima: od Karamarkovog otvorenog poziva za narušavanje legalnog poretka, do kolaboracionizma SDP-a utjelovljenog u petokolonašu Baldasaru, pa sve do Freikorps divizije iz Savske.

 
 

POVEZANI ČLANCI


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *