Djeca koja ne idu na vjeronauk suočavaju se sa segregacijom

Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog pritisaka. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk često su bez nadzora

Autor: Sanja Miler, Četvrtak, 09.04.2015. u 13:18

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. 

Knjigu je napisala jer je htjela djeci približiti humanističke vrijednosti i potaknuti ih na kritičko mišljenje.

Osvrnula se i na činjenicu da su djeca koja u hrvatskim školama ne pohađaju vjeronauk segregirana. Roditelji često upisuju djecu na vjeronauk, koji nije predmet o kulturi već vjerski odgoj, zbog raznih pritisaka.

– Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi – kaže Topić Peratović koja je pozvala roditelje da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima, piše Klokanica.

‘Djeca koja ne idu na vjeronauk u školi su diskriminirana’

Potaknuti raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista razgovarali smo s Nadom Topić Peratović, predsjednicom Centra za građansku hrabrost i autoricom knjige ‘Humanizam za djecu’

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige ‘Humanizam za djecu’. Živi na relaciji Švicarska – Hrvatska, životni partner joj je istraživački novinar i također aktivist. Roditelji su djevojčice koju odgajaju u, kako kaže, slobodnomisliteljskom duhu. Udomili su dva psa i novčano pomažu humanističko školovanje jedne djevojčice u Ugandi. Napravili smo intervju potaknuti njezinom knjigom i stalnom raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista. Pitali smo jesu li djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama na neki način izolirana od ostalih učenika i kada je pravo vrijeme za upoznavanje djeteta s humanističkom misli. Što vas je potaknulo na pisanje knjige ‘Humanizam za djecu’? Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, čovjekoljublje, odgovornost za društvo i okoliš, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja i proglašenih autoriteta. Smatram da postoji viša kvaliteta ljudskog postojanja – živjeti svjesniji i budniji život. Ova knjiga potiče djecu na suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih.

Kritičko mišljenje važno je za razvoj djece

U sklopu Centra održavaju se humanističke radionice za djecu. Što djeca tamo uče? Humanističke radionice mjesto su poticanja i promicanja slobodne i kritičke misli, racionalne i znanstvene spoznaje, humanističkih načela, feminističke teorije i aktivizma te građanske hrabrosti. Upoznajemo djecu sa svijetom humanističke i feminističke misli, ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim načelima na kojima se temelji Zapadna civilizacija. Sljedeća dječja radionica održat će se 18. travnja, a posvećena je Danu planete Zemlje. Poticanje kritičkog mišljenja i racionalne spoznaje, jačanje osobnog identiteta i prije svega, siguran prostor u kojemu će djeca moći slobodno, bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole i života, dio su svake radionice. Naša dosadašnja iskustva pokazuju da su potrebu za humanističkim radionicama osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za poduku iz humanističkih vrijednosti, a legalizirana vjerska indoktrinacija nije u skladu s njihovim vjerskim potrebama. Naša su vrata širom otvorena za svu osnovnoškolsku djecu. 

Jeste li imali slučajeve kad su djeca podijelila svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školama i s kakvim su se predrasudama susreli? ​

Svaka radionica upravo počinje pozdravom i razgovorom kako se djeca osjećaju, što su doživjela od posljednjeg druženja, što ih je rastužilo ili razveselilo. Naravno da ima iznošenja neugodnih iskustava i predrasuda s kojima su su ta djeca susretala. Tako da je prvi učinak koji se događa na radionicama zapravo terapeutski. Neke takve predrasude i netočnosti ispisane su u udžbenicima koje imaju prilike pročitati ili koje im se znaju gurnuti pod nos. Tako su se u udžbeniku za školski vjeronauk za više razrede u poglavlju o ateizmu našle riječi bivšeg katoličkog poglavara Ivana Pavla II da su ateisti krivi za koncentracijski logor Auschwitz. Što je ne samo netočno, nego i krajnje maliciozno. Kako djeca, čije obitelji pripadaju različitim svjetonazorima, mogu izgraditi odnose temeljene na međusobnom poštovanju, ako se unutar školskog sustava jedna grupa djece otvoreno diskriminira i zanemaruje ili se ireligiozno svjetopoimanje prikazuje na gorenavedeni način? I u udžbenicima drugih predmeta, poput hrvatskog jezika, nalazili smo pitanja koja ne samo da su potpuno neprimjerena za određeni predmet, nego i zanemaruju činjenicu da postoje različite vjere i uvjerenja. 

Segregacija djece koja ne pohađaju vjeronauk

Po vašem iskustvu, podliježu li nekad roditelji pritisku okoline i šalju djecu na vjeronauk, makar sami nisu vjernici? ​

Roditelji iz neznanja i nepripremljeni, a nesvjesni posljedica svoje odluke, na osnovu nepotpunih i krivih informacija, često nesigurni u vlastite stavove i identitete, na nagovor ili pod utjecajem savjeta bliže okoline, a nekad i neugodno iznenađeni oštrim odgovorima školskog osoblja, upisuju djecu na katolički vjeronauk. I to ne čudi, jer postoji li uopće neki izbor roditeljima i njihovoj djeci koji im škola nudi? Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi.  I koliko god stoga bila razumljiva odluka većine roditelja, da se upisom djeteta nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ipak bih ih željela, kroz aktivnosti Centra, potaknuti da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno seusude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima.

Mislite li da djeca mogu nešto loše naučiti na satovima vjeronauka ili im to pomaže u boljem shvaćanju i prihvaćanju ljudi drugačijih od njih? ​

Kad govorimo o samom sadržaju školskog vjeronauka, treba skrenuti pažnju na jednu netočnost, koju roditelji olako prihvaćaju kao istinitu. Školski vjeronauk nije “kultura ili povijest religija”. To nije predmet kojem je svrha djeci prenijeti znanje koje mi roditelji često volimo nazivati “opća kultura”, niti se djeci na nepristran način žele približiti različita svjetopoimanja (pa i ona ireligiozna), iako se u višim razredima nekoliko sati posvećuje drugim religijama. Prema Programu katoličkog vjeronauka za osnovne škole, školski vjeronauk nije “tek puko posredovanje informacija i znanja” o određenoj religiji. Školski vjeronauk ima “konfesionalno obilježje vjerskog odgoja u školama”  i to polazeći od “naravi i poslanja Katoličke crkve u suvremenom svijetu”. Za početak savjetujemo roditeljima da se informiraju o crkvenom nauku čitajući udžbenike školskog vjeronauka svoje djece. Što im je iz sadržaja neprihvatljivo; možda već sam koncept vjere, Boga ili pojedini crkveni napuci ili dogme, koji se nezaobilazno prenose kroz vjeronauk? Pa čak i ako načelno sadržaj roditeljima može biti prihvatljiv i dio njihove vjere koju svakodnevno žive, je li im prihvatljivo vrijeme i način na koji se taj sadržaj prenosi djeci. Koliko pedagoškog znanja imaju vjeroučitelji/ice? U primjeru vaše kolumnistice vidimo da je vjeroučiteljici bilo bitnije ustrajati na crkvenom nauku, nego psihološki razborito osluhnuti potrebe i pitanja djeteta. Sve su to problemi na koja nitko osim samih roditelja ne može odgovoriti. Sve su to trenuci u kojima se očekuje roditeljska odgovornost. Ona nam nalaže da se dobro informiramo, jer ono što je ovdje posebno bitno naglasiti jest da školski vjeronauk nije poput drugih predmeta, ovdje se radi o pitanju identiteta. Roditeljska odgovornost nam nalaže da stanemo u obranu svog djeteta. Ako nećemo mi roditelji, tko će drugi?

Roditeljsko pravo ne znači nametanje svojih predrasuda

Imate li za roditelje neki savjet o odgoju djece?

Roditeljstvo kao interakcija temeljena na povjerenju da bi se došlo do cilja samopuzdane i samostalne osobe – čovjeka, isključuje svaki, pa i najsuptilniji oblik nametanja vlastitih uvjerenja, vjerovanja, neostvarenih želja – svako forsiranje. Najgore što se događa u takvim slučajevima jest da djeca zamrze roditelje i udaraju im kontru. To se događa na podlozi njihove razvojne psihologije, prirodno, unatoč tome što se razumiju s roditeljima i vole ih, jer žele biti drugačija i na koncu sama teže vlastitoj osobnosti. I dogodi se izgubljeni čovjek. Takvi roditelji uglavnom ne priznaju da su pogriješili pa tek sticajem nekih vanjskih životnih okolnosti, to dijete – čovjek, nakon dugih mučnih godina, pronađe sebe, oprosti i nastavi živjeti kako je trebao da roditelji nisu počinili spomenutu fatalnu grešku. Zvuči melodramtično, ali takvih primjera imate

Koje su, po vašem iskustvu, najčešće greške koje roditelji nesvjesno ili svjesno čine, a štete razvoju njihovog djeteta u osobu bez predrasuda koja prihvaća druge ljude takvima kakvi jesu? ​Djecu ne možemo i ne trebamo odgajati pod staklenim zvonom ili oblikovati od njih naše klonove. Mi jesmo njihovi roditelji, u stalnoj brizi za njihovu sreću i sigurnost, ali roditeljska odgovornost podrazumijeva da naša djeca imaju prava na vlastita uvjerenja i stavove i da im mi to moramo omogućiti. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. U Centru za građansku hrabrost, između ostalog, nudite besplatno pravno savjetovanje i potporu pri istupanju iz vjerskih zajednica. Kakav je postupak i jeste li imali cijele obitelji koje su istupale? ​Naše sekularno savjetovalište nudi raznoliku pomoć po pitanju Ustavom zajamčenih načela sekularnosti i ljudskih prava. Na webstranici Centra zainteresiranim osobama nudimo temeljne informacije vezane za prava djece na sekularno školovanje, posebice sve informacije bitne za ispis djece sa školskog vjeronauka i zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk. Obraćaju nam se i vjernici, razočarani u redogmatizaciju društva i stavove njihovih vjerskih predstavnika te mladi ljudi koji osjećaju potrebu da kritički propitaju vjeru i uvjerenja na kojima su odgajani. Neki od njih već su istupili iz svojih vjerskih zajednica i vlastita iskustva žele prenijeti na sve one kojima je potrebna podrška. Često je dovoljna samo riječ razumijevanja i brižnosti – naizgled malena gesta, ali čvrst suosjećajni oslonac za sve one koji su živjeli u neskladu vlastite sasvjesti i dogmatizirane okoline.

How It Feels To Be An Atheist In A Highly Religious Society

“I am an atheist, humanist, and feminist, but above all I am an activist. I live my life on my own, despite the collectivism and conformism of others.

“Croatian society has ignored humanistic values at the expense of narrow nationalism, (hetero)sexism, and clerical dogmatism. State authorities fawn over the clerics of the strongest domestic religious organisation (especially regarding the huge influence on public education) and conduct ideological wars with their political opponents, instead of showing the political will for protecting secular values and real change in society.

“Children who are educated and brought up like this cannot grow into responsible citizens. Children whose parents are non-religious, or who otherwise don’t fit in the national-religious-heteronormative pattern, are discriminated against; they are invisible and irrelevant for the political elite.

“My activism is aimed at raising awareness of the values of humanistic thought, democratic and secular principles, human rights, feminist solidarity, civil responsibility, and courage, and the importance of civil movements and activism, through humanist workshops for children and young adults, culture clubs for adults, and especially the book Humanism for Children. Activism means being bold, active, visible, loud, on behalf of those who are deprived of their human rights. It is a more difficult life, but it is also a life worth living.”

Nada Peratović is the founder of the Centre for Civil Courage, AAI representative in the UN Human Rights Council and author of

Slučaj Island: Jesu li nove generacije manje sklone dogmama?

Može li se u Island uperiti prsti i reći – ovako razmišljaju generacije koje dolaze? Naime, svijet je obišao podatak da niti jedan stanovnik Islanda mlađi od 25 godina ne vjeruje da ga je stvorio Bog. S druge strane, suvremeni filozofi, sociolozi i teolozi govore o “povratku religije” i o “duhovnosti kao megatrendu”.

Ova druga teza, koja kaže da su predviđanja iz druge polovice 20. vijeka o nestanku religije iz javnosti bile pogrešne, objašnjena je u zborniku “Sekularnost i religija: BiH i regija” urednika Edina Šarčevića iz Centra za javno pravo te franjevca Drage Bojića. Radovi iz zbornika predstavljali su radni materijal za znanstveni skup održan u Sarajevu krajem travnja 2015. godine o sekularnosti i poziciji vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, a izdao ga je Fondacija Centar za javno pravo iz Sarajeva.

Zbog toga smo pitanje postavili Šarčeviću, koji uz napomenu da to nije njegovo znanstveno područje, navodi da statistike poput ove islandske mogu biti dobra ilustracija trenda.

“U Njemačkoj stalno raste broj izlazaka iz Crkve, a čini se da samo primitivna društva zadržavaju vjeru u boga u proširenoj formi. No, to je sasvim lična procjena”, navodi Šarčević.

Nada Topić Peratović iz Centra za građansku hrabrost u Zagrebu snažno naglašava da se iz činjenice da djeca i mladi na Islandu ne vjeruju u stvaranje svijeta opisan u Bibliji, nipošto ne treba zaključiti da su oni “nevjernici”.

“Dosta religioznih osoba u vjeruje u Veliki prasak. To što netko ima potrebu za bogom, ne znači da vjeruje sve što je napisano u Bibliji ili izrečeno od strane religijskih organizacija. Također, ne možemo staviti znak jednakosti između vjernika i neobrazovanih”, ističe Topić Peratović, autorica knjige “Humanizam za djecu”. Po njoj je za ovakve rezultate prvenstveno zaslužba odvojenost Crkve od – obrazovnog sustava. Naime, Island ima državnu crkvu – Evangelističku luteransku crkvu Islanda – koju potpomaže iz državnog proračuna, ali i putem raznih pravnih, financijskih i socijalnih olakšica, koje po sudu humanističkih organizacija, nisu dostupne drugim vjeroispovijestima.

Crkva je državna, ali joj u školstvu nema mjesta

I da, ondje se događa da porezi ireligioznih osoba završavaju u rukama Crkve, odnosno kao plaće svećenika, tri biskupa i njihovog osoblja, osim ako se ne izjasne da žele da njihov novac pripadne nekoj od humanističkih organizacija, koje prepoznaje država. Islandska etička humanistička organizacija Siðmennt je, primjerice, dobila takav status prije nešto manje od tri godine. Članica je Internacionalne humanističke i etičke organizacije (IHEU), kao i Centar za građansku hrabrost, koji djeluje u Hrvatskoj i ne dobiva nikakvu potporu iz proračuna, kao ni niz drugih organizacija ili inicijativa koje propagiraju sekularnost, što nije slučaj kada je riječ o vjerskim NGO-ovoima. No, usprkos podršci koju teologija ima na javnom sveučilištu, javne škole su u potpunosti odijeljene od religijskih organizacija.

“U Reykjaviku imaju dogovor u javnim školama da crkva nema nikakvog utjecaja – nema vjeronauka, Crkva nije sveprisutna i to je ono što mi stalno govorimo: nije u Crkvi problem koliko u državi”, navodi ona. U Hrvatskoj je situacija bitno drugačija. I nije problem samo u tome što djeca imaju vjeronauk, dok su ona koja izaberu da ga nemaju, uskraćena za alternativnu nastavu.

Hrvatski primjer – književnost i povijest pod utjecajem katekizma

“Problem je ne samo o religijskoj obojenosti u vjeronauku već i u hrvatskom, povijesti. Djeca ondje čitaju religiozno djelo poznatog pisca, a onda umjesto da se ono stručno analizira, djeci se postavljaju pitanja – kako ti živiš svoju vjeru? Naravno da se radi o književnoj baštini, o kojoj se treba učiti, ali pitanja to je sugestivno i nepotrebno u udžbeniku Hrvatskog jezika”, ističe Topić Peratović.

Naime, iako se u Hrvatskoj nisu provodila istraživanja poput ovoga na Islandu, kojima se propitivalo vjerovanje u vjerske spise nasuprot zanstvenim tezama, ona ističe kako istraživanja koja jesu provođena kod nas ukazuju na nepoželjne trendove.

“Obrazovanje zadnjih 25 godina dalo je takve rezultate da djeca pokazuju nezananje što se tiče pojedinih povijesnih činjenica te da su manje tolerantna i solidarna po pitanju ljudskih prava”, navodi Topić Peratović. Primjer je “Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj” GOOD inicijative, GONG-a i Instituta za društvena istraživanja, samo 28,5 posto srednjoškolaca misli da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila fašistička tvorevina, 49,5 posto maturanata tvrdi da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, 48,1 posto maturanata misli da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja i bolesti…

Istraživanje “Religija i ljudska prava” profesora Gordan Črpić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta došlo je do podatka da bi 42 posto srednjoškolaca zabranilo pobačaj, 19 posto ih je neodlučno, a protiv zabrane pobačaja izjasnilo se 37,5 posto ispitanih.

Ipak, veseli je što se svake godine povećava broj roditelja koji se javljaju njenoj udruzi, koja trenutno provodi humanističke radionice za dvije skupine od ukupno 30 djece. Razlog – diskriminacija onih koji misle drugačije.

Ireligiozna djeca trpe diskriminaciju od vršnjaka i učitelja

“Imamo istraživanja prema kojima su ireligiozna djeca najviše diskriminirana u školi, ne samo od vršnjaka, nego i obrazovnog kadra”, kaže ona. Na radionicama rade ono što bi trebalo raditi Ministarstvo obrazovanja.

“Nastale su iz potrebe da djeca, koja ne pohađaju vjeronauk, vide da nisu usamljena. Uvijek ih je po jedno, dvoje u razredu i doživljavaju razne neugodnosti, a ovo je siguran prostor gdje mogu slobodno govoriti pa i o iskustvima iz škole, o onom što ih tišti. Ove godine je upisano dosta djece čiji su roditelji vjernici. Vjernici, vjerujte, nisu hoomogena grupa, čak ni oni koji se izjašnjavaju kao katolici. Među njima ima roditelja s potrebom da im djeca usvoje humanističko razmišjanje, da se uče toleranciji, društvenoj odgovornosti i kritičkom razmišljanju. I u mnogočemu se ne slažu se sa Crkvom, kao što su se i mnoge vjernice, koje su imale problema u osnivanju obitelji, osjećale izdanima kada je na snagu – uz snažnu podršku Crkve – stupio restriktivni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u mandatu Darka Milinovića”, podsjeća ona.

Nije optimistična kada je u pitanju dolazak nove garniture u Banske dvore, jer očekuje da će s konzervativnim kabinetom na vlasti, Crkva pokušati otići i korak dalje – prema zabrani abortusa.

Prisilna molitva u Kninu – traži se očitovanje i reakcija Ministarstva obrazovanja

Udruge Centar za građansku hrabrost i Protagora su danas Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, uputili dopis vezano uz nedavne događaje u Kninu.

Podsjetimo, na zajedničkoj maturalnoj zabavi dvije srednje škole u Kninu odbor koji je organizirao večeru zatražio je od učenika da sudjeluju u blagoslovu i molitvi. Ravnatelj srednje škole “Lovre Montija” Mirko Antunović i dio nastavnika smatrali su da je to nedopustivo jer oko 25 posto učenika ovih škola nisu katolici, pa su razrednice Nada Jakovčević i Olgica Vrdoljak zatražile da ih ravnatelj zaštiti od diskriminacije, prenio je Šibenik IN.

Molitva je ipak održana, a ravnatelj Antunović , inače predsjednik gradskog SDP-a, zbog incidenta je najavio da će tražiti pomoć prosvjetne inspekcije, Ureda pučkog pravobranitelja i Ureda pravobranitelja za prava djeteta.

‘Nedopustivo da se institucija škole zlorabi za grubo religijsko nametanje’

Pismo udruga Centar za građansku hrabrost i Protagora Ministarstvu obrazovanja povodom ovog slučaja prenosimo u cijelosti:

‘Informirani medijskim napisima i direktnim obraćanjem glavnih protagonistica skandala oko nametanja katoličke molitve na maturalnoj večeri jedne srednje škole u Kninu, odlučili smo vam uputiti apel za zaštitu prava nastavnica koje su skupile hrabrosti usprotiviti se religijskoj nasrtljivosti u javnoj školi u kojoj rade, kao i učenika i njihovih obitelji koji su diskrimirani prisilom sudjelovanja u obredu religije koju ne prakticiraju.

Kako vam je poznato, Ustav RH propisuje slobodu vjeroispovijesti i drugog stava, kao i jednak položaj i odvojenost svih vjerskih zajednica od države, stoga je nedopustivo da se zaposlenici i učenici jedne javne škole prisiljavaju na sudjelovanje u religijskom obredu, odnosno da se institucija škole i zajednička proslava maturalne večeri zlorabi za grubo religijsko nametanje.

Zainteresirani učenici dotične škole i njihovi roditelji, kao i svi ostali građani Republike Hrvatske, u svoje slobodno vrijeme mogu organizirati zajedničko sudjelovanje u religijskom obredu po vlastitoj želji, ali prakticiranje takvog obreda na zajedničkoj proslavi svih učenika i njihovih obitelji nije ništa drugo nego grubo nametanje jedne religijske prakse svima, kao i demonstracija nadmoći i sile najveće religijske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Mladež HDZ-a optužila profesorice za ‘diktaturu ateizma’

Od samog nametanja katoličkog religijskog obreda svima, još je skandaloznije ono što je uslijedilo nakon što su spomenute nastavnice izrazile svoje negodovanje pozivajući se na Ustavom zajamčenu ravnopravnost svih građana pogrešno povezujući slobodu savjesti s multietničkom zajednicom u kojoj žive i rade. Naime, smatramo da svatko bez obzira na etničko porijeklo i nacionalnost, bez obzira i na religijsku pripadnost drugih članova vlastite obitelji, ima pravo odabrati vlastiti (i)religijski stav i da tu slobodu ispovijesti ne trebamo ograničavati poistovjećivanjem religije i nacije.

Bez obzira na to, nastavnice su svakako bile u pravu kad su ukazale na diskriminacijski karakter nametanja katoličkog obreda svima u okviru službene proslave mature nakon čega su uslijedili postupci koje ne možemo ocijeniti drugačije nego kao poziv na javni linč. Naime, na Facebook stranici HDZ-ove mladeži osvanula je poruka kojom se nastavnice lažno optužuje da su se protivile izvođenju državne himne čime ih zapravo žele ocrniti kao svojevrsne “neprijateljice naroda”.

Na katoličkom portalu mir.hr (da, naziv je vrlo ironičan s obzirom na objavljeni sadržaj) tvrdi se kako nastavnice i ravnatelj škole “nadahnuti istinskom komunističkom matricom, koordinirano izvode diverzantske napade” te im se predbacuje “nedostatak kulture” i “diktatura ateizma”.

U istom je tonu i “izvještaj” s maturalne večeri koja je održana 15. svibnja, a na kojoj je svećenik ipak održao blagoslov. Prosvjetare koji su se tome protivili i u ovom se tekstu optužuje da su komunisti, a predbacuje im se i da su za vrijeme molitve ostali sjediti, te tako “na krajnje nekulturan i za kršćanstvo uvredljiv način posvjedočili vlastiti intelektualno-društveni doseg” pri čemu su javno objavljena i imena nastavnica što ne možemo protumačiti drugačije nego kao poziv na javni linč.

Ministarstvo obrazovanja mora reagirati – zaštititi profesorice i obrazovne institucije

Da stvar bude apsurdnija, navodi se kako su nastavnice i ravnatelj proslavu mature iskoristili za nametanje vlastite ideologije, dakle Crkva još jednom pokazuje svoj cinizam sugerirajući da je svako protivljenje agresivnom nametanju katoličanstva svima, opasna ideologija koju treba eliminirati, dok se samo nametanje katoličanstva kao službene državne religije prezentira kao valjda nešto što je s onu stranu ideologije, dok je zapravo riječ o grubom ideološkom nametanju.

Zbog svega ovoga od vas tražimo da zaštite kako prava nastavnica protiv kojih je usmjeren ovaj govor mržnje, tako i prava svih učenika i njihovih roditelja kojem je suprotno prisiljavanje na sudjelovanje u obredima religije koju ne prakticiraju.

S ovom praksom često se susrećemo pa tražimo i ovom prilikom da svim javnim školama pošaljete upozorenje kako se nikoga ne smije prisiljavati na sudjelovanje u bilo kakvom religijskom obredu i kako se takvi obredi ne smiju održavati u okviru zajedničkog školskog programa i popratnih aktivnosti, već se takvi događaji trebaju organizirati u slobodno vrijeme kako bi u njima bez ikakvog pritiska i bez prisile sudjelovali samo oni koji to uistinu žele.

Također smatramo da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta mora propisati i određene mjere kojima bi se sankcionirali oni koji bi se o takvo upozorenje oglušili nastavljajući diskriminacijske prakse nametanja katoličkih religijskih obreda svima”.

UDRUGE TRAŽE REAKCIJU MINISTARSTVA Haranga na učiteljice koje su digle glas protiv petljanja Crkve u proslavu mature u Kninu

Od ministarstva traže da zaštiti prava nastavnica protiv kojih je usmjeren govor mržnje, te prava svih učenika i njihovih roditelja koje se ne smije prisiljavati na sudjelovanje u obredima religije koju ne prakticiraju

Potaknuti skandalom oko nametanja katoličke molitve na maturalnoj večeri jedne srednje škole u Kninu, Centar za građansku hrabrost uz supotpisništvo CESI-a, Centra za mirovne studije, GONG-a i Inicijative SVI MI – za Hrvatsku svih nas, odlučili su uputiti apel Ministarstvu znanosti, odgoja obrazovanja i sporta za zaštitu prava nastavnica koje su skupile hrabrosti usprotiviti se religijskoj nasrtljivosti u javnoj školi u kojoj rade, kao i učenika i njihovih obitelji koji su diskrimirani prisilom sudjelovanja u obredu religije koju ne prakticiraju.

“Kako vam je poznato, Ustav Republike Hrvatske propisuje slobodu vjeroispovijesti i drugog stava, kao i jednak položaj i odvojenost svih vjerskih zajednica od države, stoga je nedopustivo da se zaposlenici i učenici jedne javne škole prisiljavaju na sudjelovanje u religijskom obredu, odnosno da se institucija škole i zajednička proslava maturalne večeri zlorabi za grubo religijsko nametanje”, stoji u apelu.

Zainteresirani učenici dotične škole i njihovi roditelji, kao i svi ostali građani Republike Hrvatske, u svoje slobodno vrijeme mogu organizirati zajedničko sudjelovanje u religijskom obredu po vlastitoj želji, ali prakticiranje takvog obreda na zajedničkoj proslavi svih učenika i njihovih obitelji nije ništa drugo nego grubo nametanje jedne religijske prakse svima, kao i demonstracija nadmoći i sile najveće religijske zajednice u Republici Hrvatskoj, ističu u apelu koji su ispred Centra za građansku hrabrost potpisale Nada Peratović i Vesna M. Puhovski.

“Nastavnice su svakako bile u pravu kad su ukazale na diskriminacijski karakter nametanja katoličkog obreda svima u okviru službene proslave mature nakon čega su uslijedili postupci koje ne možemo ocijeniti drugačije nego kao poziv na javni linč. Naime, na Facebook stranici HDZ-ove mladeži osvanula je poruka kojom se nastavnice lažno optužuje da su se protivile izvođenju državne himne čime ih zapravo žele ocrniti kao svojevrsne „neprijateljice naroda“. Na katoličkom portalu mir.hr (da, naziv je vrlo ironičan s obzirom na objavljeni sadržaj) tvrdi se kako nastavnice i ravnatelj škole “nadahnuti istinskom komunističkom matricom, koordinirano izvode diverzantske napade“ te im se predbacuje “nedostatak kulture” i “diktatura ateizma”. U istom je tonu i “izvještaj” s maturalne večeri koja je održana 15. svibnja, a na kojoj je svećenik ipak održao blagoslov. Prosvjetare koji su se tome protivili i u ovom se tekstu optužuje da su komunisti, a predbacuje im se i da su za vrijeme molitve ostali sjediti, te tako “na krajnje nekulturan i za kršćanstvo uvredljiv način posvjedočili vlastiti intelektualno-društveni doseg” pri čemu su javno objavljena i imena nastavnica što ne možemo protumačiti drugačije nego kao poziv na javni linč. Da stvar bude apsurdnija, navodi se kako su nastavnice i ravnatelj proslavu mature iskoristili za nametanje vlastite ideologije – dakle Crkva još jednom pokazuje svoj cinizam sugerirajući da je svako protivljenje agresivnom nametanju katoličanstva svima – opasna ideologija koju treba eliminirati, dok se samo nametanje katoličanstva kao službene državne religije prezentira kao valjda nešto što je s onu stranu ideologije, dok je zapravo riječ o grubom ideološkom nametanju”, stoji u apelu sekularnih udruga.

Od Ministarstva traže da zaštiti kako prava nastavnica protiv kojih je usmjeren ovaj govor mržnje, tako i prava svih učenika i njihovih roditelja kojem je suprotno prisiljavanje na sudjelovanje u obredima religije koju ne prakticiraju.

Također, traže da Ministarstvo svim javnim školama pošalje upozorenje kako se nikoga ne smije prisiljavati na sudjelovanje u bilo kakvom religijskom obredu i kako se takvi obredi ne smiju održavati u okviru zajedničkog školskog programa i popratnih aktivnosti, već se takvi događaji trebaju organizirati u slobodno vrijeme kako bi u njima bez ikakvog pritiska i bez prisile sudjelovali samo oni koji to uistinu žele.

Udruge smatraju da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta mora propisati i određene mjere kojima bi se sankcionirali oni koji bi se o takvo upozorenje oglušili nastavljajući diskriminacijske prakse nametanja katoličkih religijskih obreda svima.

ANTIFAŠIZAM DANAS

Vjeronauk je svjetonazorski predmet; nitko se ne uzbuđuje zato što je u školama izborni predmet, primjerice, francuski jezik

Odluka o upisivanju djeteta na vjeronauk nije tek odluka o odabiru izbornog predmeta u školi. U trenutku kad odlučuju upisati dijete na vjeronauk ili ne, roditelji zapravo biraju hoće li dijete usmjeriti prema vjeri ili ateizmu. Teška odluka za mnoge roditelje koji ne žele djeci nametati životne stavove. Alan Sorić, otac dvojice sinova koji ne pohađaju vjeronauk, ispričao je za Crol.hr dileme roditelja koji moraju donijeti ovu odluku.

S kojim dilemama se suočava roditelj pri odluci o upisivanju djeteta na vjeronauk?

– Nikad nismo imali nikakvih dilema budući da nismo vjernici te smo oboje odlučno protiv nastave vjeronauka u javnim školama. Unatoč tome, bili smo svjesni da ćemo izložiti dijete neugodnostima koje ne bi trebalo imati u tako ranoj dobi. S obzirom da nismo vjernici, namjera nam je bila djeci prepustiti odluku o tome hoće li vjerovati ili ne, kad za to dođe vrijeme. Nažalost, to u Hrvatskoj nije moguće budući da djeci vrlo brzo treba objasniti zbog čega ne idu na vjeronauk i na taj ih način usmjeriti prema ateizmu.

Je li bilo pritisaka okoline na Vašu odluku (rodbina, prijatelji)?

– Nismo nikad osjetili nikakav pritisak budući da se uglavnom družimo s ljudima koji također nisu vjernici ali su prilikom upisa djece u školu ipak upisali djecu na vjeronauk. Donekle mogu i razumjeti njihovu odluku budući da se doista radi o teškom izboru. Bira se između pohađanja nastave vjeronauka protivno vlastitim uvjerenjima i pristajanja na diskriminaciju kojoj djeca ne bi smjela biti izložena.

Tijekom sati vjeronauka najčešće su na školskom hodniku. Ranije su često odlazili u školsku knjižnicu gdje su bili pod nadzorom knjižničara i čime su bili vrlo zadovoljni jer su mogli čitati, crtati i razgovarati o čemu god žele. Ta je praksa vrlo brzo ukinuta iz meni nedokučivih razloga, a nije bilo niti volje da se djeci koja ne pohađaju vjeronauk organizira nekakva alternativna aktivnost

Je li vaše dijete, obzirom da ne ide na vjeronauk, ikad izrazilo želju da ide?

– Djeca su izrazila određen interes, budući da, prema njihovim riječima “na vjeronauku ionako samo gledaju crtiće”. Nakon što smo im objasnili zbog čega ne idu i dali im da čitaju Bibliju, vrlo brzo su odustali i zaključili su kako se radi o besmislicama, s čime smo se i mi složili.

Koliko učenika iz razreda Vaših sinova ne ide na vjeronauk?

– Koliko mi je poznato, od tridesetak učenika, njih četvoro ne pohađa nastavu vjeronauka.

Što rade taj sat, kad su drugi na vjeronauku?

– U to su vrijeme najčešće na školskom hodniku. Ranije su često odlazili u školsku knjižnicu gdje su bili pod nadzorom knjižničara i čime su bili vrlo zadovoljni jer su mogli čitati, crtati i razgovarati o čemu god žele. Ta je praksa vrlo brzo ukinuta iz meni nedokučivih razloga, a nije bilo niti volje da se djeci koja ne pohađaju vjeronauk organizira nekakva alternativna aktivnost. Početkom ove školske godine, prvi sat je bio vjeronauk, tako da je naš sin prvi sat u školskoj godini prosjedio na hodniku. Smatram da je to posebno neprihvatljivo.

Jednom su prilikom djeca došla iz crkve s vrećicama punih slatkiša. Međusobno su ih dijelili ali nisu htjeli dati ništa djeci koja ne idu na vjeronauk. To zvuči trivijalno ukoliko uzmemo u obzir da se radi samo o bombonima i čokoladama. Međutim, uzmemo li pak u obzir da djecu umjesto solidarnosti učimo tome da dijeliti i pomagati treba samo “svojima”, onda dolazimo do problema

Smatrate li da su djeca koja ne idu na vjeronauk diskriminirana?

– Diskriminacija je različit tretman u bitno sličnim okolnostima. S obzirom da javne škole pohađaju djeca vjernika i nevjernika, a nastava jednog izbornog predmeta je ponuđena samo jednima, smatram da je diskriminacija posve očita. Pri tome nije zanemarivo da vjeronauk često služi za podizanje prosjeka ocjena što dovodi i do diskriminacije djece prilikom upisa u srednje škole.

Imate li neke primjere gdje su djeca bila izolirana ili diskriminirana zbog toga što ne idu na vjeronauk; smatraju li ih ostala djeca zbog toga drugačijima?

– Bilo je situacija u kojima su se djeca požalila na loš tretman od strane druge djece. Primjerice, jednom su prilikom djeca došla iz crkve s vrećicama punih slatkiša. Međusobno su ih dijelili ali nisu htjeli dati ništa djeci koja ne idu na vjeronauk. Rekli su im da i oni mogu ići na vjeronauk pa će dobiti svoje slatkiše. To, naravno, zvuči trivijalno ukoliko uzmemo u obzir da se radi samo o bombonima i čokoladama. Međutim, uzmemo li pak u obzir da djecu umjesto solidarnosti učimo tome da dijeliti i pomagati treba samo “svojima”, onda dolazimo do problema. Radi se o vrlo štetnom utjecaju na svu djecu, a ne samo onu koja ne pohađaju vjeronauk.

Smatrate ili da je vjeronauk uistinu tek običan izborni predmet?

– Vjeronauk nije tek običan izborni predmet, ne samo zbog činjenice da u prva tri razreda osnovne škole ne postoji nikakva alternativa. Radi se o svjetonazorskom, identitetskom predmetu, što dokazuje i činjenica da uopće vodimo ovaj razgovor. Nitko se ne uzbuđuje zbog toga što je u školama izborni predmet, primjerice, francuski jezik.

Je li bilo situacija da je u školi bila organizirana molitva ili nešto slično, u kojoj Vaša djeca nisu sudjelovala?

– Pretpostavljam da jest. Učitelji i učiteljice su dobro upoznati sa činjenicom da naša djeca ne pohađaju vjeronauk i da ne želimo da sudjeluju u bilo kakvim vjerskim obredima i siguran sam da poduzimaju sve što je u njihovoj moći da naša djeca ne sudjeluju u takvim događanjima. Siguran sam da to predstavlja posve nepotreban organizacijski problem za učitelje, kao i za djecu.

S obzirom da javne škole pohađaju djeca vjernika i nevjernika, a nastava jednog izbornog predmeta je ponuđena samo jednima, smatram da je diskriminacija posve očita. Pri tome nije zanemarivo da vjeronauk često služi za podizanje prosjeka ocjena

Osjećate li osobno da Vas u školi drugačije gledaju jer Vam djeca ne idu na vjeronauk?

– Doista mi to nije važno i nisam nikad na to obraćao pažnju. Nadam se da naša nevjera nije tema razgovora u drugim obiteljima baš u onoj mjeri u kojoj vjera drugih obitelji nije tema razgovora u našoj.

Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za školsku godinu 2013./2014., nastavu vjeronauka pohađao je 304.371 učenik, odnosno 92,29 posto od 329.788 učenika osnovnih škola. Nevladina udruga Centar za građansku hrabrost uputila je Ministarstvu zahtjev da se takvoj djeci osigura adekvatna skrb sukladno čl. 67 Zakona o odgoju i obrazovanju. U pismu upućenom MZOS-u ističu da je zbrinjavanje djece prepušteno školama, pri čemu im za taj rad nisu odobrena nikakva sredstva, te sve ovisi o dobroj volji osoblja. “Djeca ili idu u knjižnicu ili su prepuštena sama sebi. Ovako se pojačava ionako snažan pritisak na roditelje da upišu djecu na vjeronauk jer im to preporučuje i školsko osoblje”, navodi se u pismu Centra za građansku hrabrost. Nevladina udruga Protagora 2013. godine podnijela je udružnu tužbu protiv Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH zbog nepostojanja alternative vjeronauku u školama. Bivši ministar Željko Jovanović uputio je preporuku da se nastava održava prvi ili zadnji sat.

Lektira uči da su Srbi neprijatelji, a ustaše u redu?

Knjiga “Moj tata spava s anđelima”, koja je dio obvezne lektire za šesti razred osnovne škole, od 1996. do danas ‘širi netrpeljivost prema Srbima i veliča ustaštvo’, navodi se u ulomcima koje je Centar za građansku hrabrost prijavio na niz adresa. Međutim, institucije već godinama ignoriraju prijave.

U prvom redu, prijava je poslana nadležnom Ministarstvu obrazovanja, znanosti i sporta, koje nije reagiralo. Prigovor je poslan, naime, Agenciji za odgoj i obrazovanje, dječjoj pravobraniteljici, pučkoj pravobraniteljici, Borisu Jokiću, koji je nadležan za reformu kurikuluma, i Srpskom narodnom vijeću, koje je jedino odgovorilo da je svjesno o čemu se radi, ali i da reakcije nema.

Naime, prvi je knjigu prijavio Centar za građansku hrabrost, ali to su učinili i brojni roditelji, koji su im se javljali zbog izostanka reakcije institucija. Zato je na njihovim stranicama objavljen obrazac prijave, kojim ohrabruju roditelje da vrše pritisak na nadležne institucije.

Autor knjige nije desetogodišnja djevojčica koja piše dnevnik, a kako se može zaključiti iz stila kojim su događaji u ratnom Osijeku opisani, nego odrastao pisac, Stjepan Tomaš do kojega, do objave ovoga teksta, nismo uspjeli doći.

Prijavljeno je sljedeće:

– da su svi Srbi, osim jednog za kojeg se navodi da je poginuo kao hrvatski branitelj, četnici, odnosno neprijatelji;
– da Srbima ne treba vjerovati, ako se ne izjasne protiv «svojih pasa koji pucaju po nama ili njihovim majkama»;
– da je ćirilica neprijateljsko pismo;
– da je majka Srpkinja napustila kćer Mirticu i pobjegla svojima, a da je njen otac «sad s anđelima» jer je poginuo kao hrvatski gardist;
– da učitelji i roditelji odobravaju ustaški pozdrav «Za dom spremni» i ustaške pjesme;
– da se nekad nije smjelo biti vjernik, a da su u ratu i nevjernici postajali vjernici; da se dijete od 12 godina pita vjeruje li Krist, koji je ljubav sama,
– da neprijatelji koji su rafalom gađali njegovo tijelo na raspelu, ne znaju što čine…
– te govor mržnje, najgori rodni stereotipi, nacionalna i vjerska nesnošljivost, netrpeljivošt prema ireligioznima, promoviranje nacifašizma.

“Iz navedenog, a i skeniranih dijelova knjige koje šaljem kao prilog, zaključujem da roman krši gore navedena prava iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta kao i da je njegovo daljnje bivanje sastavnim dijelom osnovnoškolske ili bilo koje lektire, u suprotnosti sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama te tražim da pokrenete kod MZOS-a i AZOO-a postupak kako bi se spomenuti izbacio iz bilo kakvog odgojno-obrazovnog procesa jer štetno utječe na djecu, a čega smo uostalom svjedoci zadnjih 20-ak godina”, stoji u prijavi.

Humanistička konferencija: Ne odričemo se izborenih prava i sloboda

Dvodnevnu prvu Humanističku konferenciju u Zagrebu, održanu proteklog vikenda, otvorila je predsjednica Centra za građansku hrabrost Nada Peratović ističući potrebu za vrijednostima humanističke misli, demokratskih i sekularnih načela, ljudskih prava, feminističke solidarnosti, građanske odgovornosti i hrabrosti u tranzicijskom procesu prijelaza iz totalitarnog u demokratski sustav koji zanemaruje upravo humanizam.

Prvog dana Konferencije na panelu “Svoga tijela gospodarica” dr. med. Gorjana Gjurić, dr. med. Jasenka Grujić i dr. med. Dubravko Lepušić raspravljali su o pravu žene na tjelesni integritet te seksualnim i reproduktivnim pravima kroz svoja razmišljanja, profesionalnu i aktivističku praksu kao Inicijativa liječnika koja se zalaže za pravo žene na odlučivanje.

O fundamentalizmu u obrazovnim institucijama, obitelji, o reproduktivnim i seksualnim pravima kao pogubnom modelu za ljudska prava, civilno društvo i demokraciju te političkoj klerikalizaciji društva, iz ugla profesionalnog, aktivističkog i feminističkog djelovanja raspravljale su uz Vesnu Puhovski i Bojanu Genov i Žene u crnom: Stašu Zajović, Snežanu Tabački, Anđeliju Vučurević i Biljanu Stojković, na panelu “Opiremo se, stoga postojimo”.

O nedostatku sekularnosti i dobre humanističke prakse iz pozicije svjetskih i europskih perspektiva te o vlastitim iskustvima i poimanjima ideje građanske hrabrosti i o njezinoj iznimnoj važnosti tijekom drugog dana Konferencije govorili su Valentin Abgottspon, Philipp Moller i Esad Bajtal, dok o feminističkom pristupu u otporu fundamentalističkim pokretima uz doc. dr. Marijanu Bijelić te prof. dr. Branku Galić sudjelovala je svojim izlaganjem Elizabeth O’ Casey.

Zbog tek izišlog dokumentarnog filma “Islam’s Non-Believers” koji je dignuo islamsku zajednicu na noge te prijetnji za osobnu sigurnost, svoj nedolazak je ispričala Maryam Namazie, sekularistkinja iranskog porijekla.

Humanistička konferencija zatvorena je kroz izvrsno predavanje britanskog filozofa A. C. Graylinga i moderiranje Pavela Gregorića “Humanizam i tradicija etike” kroz Sokratov poziv na život vrijedan življenja kao i na pojam humanizma koji se oslanja na 2500 godina nereligioznog etičkog razmišljanja.

Nada Peratović pročitala je i Deklaraciju o ateističkoj slobodi, humanističkoj savjesti i feminističkoj hrabrosti:

Mi…

Preuzimamo odgovornost biti slobodna, savjesna i hrabra ljudska bića.

Ne odričemo se izborenih prava i sloboda. Razotkrivamo zloupotrebu religijskog i kulturnog naslijeđa. Borimo se protiv (vlastitih) predrasuda i neznanja. (Samo)kritički promišljamo.

Naš otpor činimo vidljivim. Povezujemo se, suosjećamo, solidariziramo se i stvaramo saveze i koalicije izvan granica naših vlastitih identiteta. Nadahnuti smo znanošću, filozofijom i umjetnošću, odazivamo se svojoj etičkoj savjesti.

SKANDALOZNI UDŽBENICI VJERONAUKA / Djecu uče da su za Auschwitz krivi ateisti

Radi se o udžbeniku ‘S Kristom u život‘ izdanja Kršćanske sadašnjosti, koji se koristi u osmom razredu osnovne škole.

‘Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oświęcim’, stoji, između ostalog, u spomenutom udžbeniku vjeronauka.

Na ovo se upozorava baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtva holokausta.

Osim toga, Centar za građansku hrabrost upozorava i na činjenicu da se u hrvatskim školama informatika uči iz udžbenika izdanog 1993. godine.

Na pritužbe nema odgovora od Ministarstva

Unatoč brojnim pritužbama Ministarstvu obrazovanja, Agenciji za odgoj i obrazovanje, dječjoj pravobraniteljici, pučkoj pravobraniteljici, Srpskom narodnom vijeću te nekad nadležnom za kurikularnu reformu, Borisu Jokiću, Centar za građansku hrabrost kaže da nije dobio nikakav odgovor kada je riječ o knjizi ‘Moj tata spava s anđelima’ koja je propisana kao lektira za šesti razred osnovne škole. Ta knjiga, tvrde iz Centra, širi netrpeljivost prema osobama srpske nacionalnosti te simpatije prema ustaškom režimu.

Odgovore nisu dobili. SNV je priopćilo da su svjesni o čemu se radi, a pravobraniteljica za djecu rekla je da ona ne može recenzirati sadržaj knjiga koje su na popisu lektire, piše N1. O tome da lektire ne budu protivne Ustavu RH trebali bi brinuti donositelji odluka, priopćila je pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić i uputila Centar da se potuži Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Od Ministarstva nije bilo ni glasa o ovom problemu, a Centar nije dobio nikakav odgovor ni od Agencije za odgoj i obrazovanje, pa ni od Borisa Jokića.

ŠTO NEDOSTAJE NA PLAKATU:
Optužuje mir i komunizam za pedofiliju, a župu u Botincu naslijedio od osuđenog pedofila

Svećenik Ivica Berdik koji je platio da se na zagrebačkoj Aveniji Većeslava Holjevca pojavi plakat u kojem se kao uzrok pedofilije navode komunizam, simbol mira i egipatska mitologija, u župu u Botincu došao je na mjesto svećenika optuženog i osuđenog upravo za pedofiliju.

-Osuđeni svećenik Mladen Kožina koji je već odslužio jednogodišnju zatvorsku kaznu uhićen je krajem 2011. godine pod optužbom da je tri godine, od 2007. do početka 2010. godine, s interneta na svoje računalo skidao dječju pornografiju. Uhićen je u sklopu velike međunarodne antipedofilske operacije kodnog naziva Oliver, koju je pokrenula britanska policijska agencija Scotland Yard. Policija je kod Kožine otkrila fotografije gole trogodišnje djece, te obnaženih maloljetnica i maloljetnika u eksplicitnom seksualnom činu, zbog čega je osuđen na godinu dana zatvora 2012. godine.

Kožina se nagodio s Općinskim državnim odvjetništvom, priznao je krivnju i zauzvrat dobio jednogodišnju zatvorsku kaznu. Nadbiskupski duhovni stol svećenika je privremeno, odnosno do okončanja postupka, razriješio svih svećeničkih službi.

U BIBLIJI SVE PIŠE: Zagrebački svećenik platio jumbo plakat koji za pedofiliju optužuje mir, komunizam i horoskop

Nekoliko godina nakon pedofilskog skandala, Crkva u Botinec namjesto “smijenjenog” Kožine šalje Ivicu Berdika koji je danas sablaznio javnost postavivši jumbo plakat na kojem, uz svoj potpis, kao uzroke pedofilije navodi komunizam, simbol mira, tarot, egipatsku mitologiju, horoskop i slično. Naravno, pri tom ne spominjući svog prethodnika na mjestu župnika, koji je očito, barem prema Berdikovom tumačenju, ljubitelj mira, komunizma, tarota, horoskopa ili barem egipatske mitologije.

Na plakatu je Berdik zaboravio spomenuti činjenicu da je upravo u njegovoj župi u Botincu stolovao svećenik optužen i pravomoćno osuđen za pedofiliju (FOTO: SamHarris/Facebook

Berdikove izjave u katolički orijentiranim medijima odaju da se radi o svećeniku opsjednutom egzorcizmom i zabranom abortusa jer je, kako je izjavio za Dnevno.hr, i sam trebao biti abortiran: “Mojim je roditeljima bilo savjetovano da me abortiraju. Iz duboke zahvalnosti Bogu za dar života osjećam se dužnim boriti se za one koji se nalaze u istoj opasnosti u kojoj sam i sam bio. Nastojim upozoriti ljude na razorne posljedice koje abortus ostavlja na pojedinca, obitelj i narod obzirom da se o tome ne govori jer je višemilijunska industrija abortusa potkupila medije”.

Crkvenom vrhu zamjera smanjenje broja egzorcista: “Uzmimo primjer da nečije dijete ima problema s đavolskim tlačenjem. Prvo bi morali naći župnika ili svećenika koji uopće vjeruje da đavla ima i da je i te kako aktivan, a zatim preko njega dobiti od crkvenog vrha dozvolu da se egzorcizam vrši. Ako netko ima demonske smetnje neće mu pomoći psihijatar, barem ne u potpunosti jer đavo se izgoni postom i molitvom a ne tabletama, to potvrđuje naš Gospodin i teorijom i praksom”, izjavio je Berdik u intervjuu za Dnevno.hr ovog ljeta.

Zbog činjenice da je upravo u župi u Botincu stolovao svećenik optužen i pravomoćno osuđen za pedofiliju, reagirao je i Centar za građansku hrabrost.

“Smatramo potrebnim upozoriti na licemjernu i uvredljivu poruku na plakatu svećenika Ivice Berdika. Očigledno je želeći poslati poruku mržnje isticanjem niza nepovezanih simbola koje dovodi u vezu s pedofilijom, zaboravio istaknuti da je njegov prethodnik (svećenik Kožina) uhićen i osuđen zbog pedofilije te je istu priznao. Smatramo da je stoga prvenstveno potrebno da se pedofilijom pozabave u svom vlastitom dvorištu”, poručili su uz odgovarajuću kršćansku napomenu “što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Lk 6, 39-42)”.

ŽUPNIK IZDAO NAPUTAK I ZAPALIO DRUŠTVENE MREŽE ‘Ako čovjeku pozli, prvo zovite svećenika. Liječnici ne mogu spasiti čovjeka, u bolnicama se umire’

Centar za građansku hrabrost objavio je na svojoj Facebook stranici naputak župnika iz Volodera Nikole Majcena koji je letkom pozvao svoje župljane da kada im pozli ne zovu liječnika već svećenika, piše N1.

– Ljudi brzo trče k liječnicima, a oni ne mogu spasiti čovjeka – smatra župnik koji je i otkrio da “najviše ljudi umire po bolnicama”.

Prema njemu je puno opasnije da čovjek umre bez sakramenata. Stoga, ako bolesnom čovjeku pozli predlaže da njegovi bližnji najprije nazovu svećenika.

– Ako je Božji plan da čovjek preživi, stići će i do liječnika, poručio je Majcen u naputku koji je objavio još prije tri godine, ali je ovih dana iznova postao jedna od vrućih tema na društvenim mrežama.

Novinari N1 televizije nazvali su župnika da ga upitaju kako su njegovi župljani reagirali na savjet:

– Ljudi su me više pozivali nego prije. Nije onako kako bih želio, ali dvije trećine ljudi koji su umrli bez sakramenta, pretvorile su se u jednu – rekao je, ali i dodao:

– Ali to ne znači da nisu išli liječniku, ja sam čekao liječnika, ali i on je čekao mene. Htio sam reći vjernicima da ne zaborave zvati svećenike – kazao je Majcen za N1.

Na pitanje je li svjestan problematičnosti svoje izjave, budući da brza reakcija liječnika nekome može spasiti život, dok svećenikova ipak ne može, on je dogovorio:

– Ja to sve znam, ali tvrdim i da ako je Božji plan da čovjek preživi, stići će i do liječnika. Liječnik nije gospodar života i smrti i zato se događa da ljudi umiru u bolnicama, gdje su i liječnici i aparati i lijekovi. Ja nisam protiv liječnika, koje je isto dao Bog, ali treba misliti – kazao je župnik Majcen.

Svete krave

Nesmetano se nastavlja i intenzivira agresivna klerikalizacija Hrvatske na svim razinama