Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Krajem ožujka predstavnici Centra za građansku hrabrost posjetit će konclogor u Auschwitzu i odat počast žrtvama Holocausta. 🙁
Center for Civil Courage
Reuven Ruvi Rivlin - ראובן רובי ריבלין
טקס לציון 75 שנה לשחרור אושוויץ-בירקנאו: הצטרפו לשידור החי מאושוויץ, פולין. Ceremony marking 75 years since the liberation of Auschwitz-Birkenau: Join the live broadcast from Auschwitz. #Auschwitz75 #NeverAgain
Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Jeste li čuli za pojam "razumna prilagodba"? Možda iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
A što ako vam kažemo da je Davor Stier koristio taj pojam u nacrtu rezolucije "The protection of freedom of religion or belief in the workplace", o kojoj će se odlučivati ove srijede u Vijeću Europe?
Centar za građansku hrabrost, zajedno s Europskom humanističkom federacijom, uputio je apel zastupnicima/ama Parlamentarne Skuštine Vijeća Europe da Nacrt rezolucije i preporuke u priloženom obliku odbiju (uz prijedloge o promjenama).
Vidjet ćemo što će uraditi naši hrvatski zastupnici i zastupnice, barem oni/e kojima smo poslali naš mail.
Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.
Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj.
Simboličnim polaganjem 75 karanfila u počast žrtvama holokausta na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma Antifašistička liga obilježila je u nedjelju Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Ne treba puno objašnjavati 😀
Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Virginia Woolf rođena je na današnji dan 1882. godine u Londonu.
Center for Civil Courage
Center for Civil Courage
Knjiga Andree von Treuenfeld “Život s Auschwitzom” govori o trećoj generaciji preživjelih logoraša Auschwitza, o tome kako su unuci i unuke doživjeli traume svojih baka i djedova.
Tatjana Schmidt stalno je osjećala sjenu Auschwitza: baka nije govorila ništa i sakrivala bi tetovažu. Djed je plakao, pio, htio se ubiti.
"Tada bi ulazio u spavaću sobu, uzeo bi svoj pištolj i htio se ubiti. Čula bih kako moja baka vrišti i oduzima mu pištolj. Vidjela sam ga dvaput na rubu kreveta s pištoljem na sljepoočnici: "Ne mogu više. Više ne želim."
Sedamdesetpet godina nakon oslobođenja Auschwitza 27. siječnja 1945. većina preživjelih logoraša i logorašica je umrla. Mnogi su tijekom života o tom stravičnom iskustvu konclogora pričali malo ili nevoljko: neki jer su osjećali sram što su jedini preživjeli, drugi jer su šutnjom štitili sami sebe ili svoju djecu.
Na taj se način šutnja prenosila na generaciju koja je odrasla u vremenu kad su ljudi brzo zaboravili rat i radije uživali u budućnosti i procvatu ekonomskog čuda. Ali treća generacija, unuci i unuke onih koji su preživjeli holokaust, sve su češće postavljali pitanja. Ta je generacija poznavala činjenice o holokaustu iz škole i s televizije, gledali su "Schindlerov listu". Pa ipak, to se mnogima činilo apstraktnim - sve dok nisu počeli ispitivati vlastitu obitelj.
Vanity Katz koja je nedavno napunila 18 godina imala je pet godina kad joj je djed Schihe Katz počeo pričati o ratu - protiv volje roditelja i usprkos bakinoj šutnji. Djevojčica isprva nije mnogo toga razumjela. Nije mogla shvatiti zašto je njezin djed bio toliko mršav. Zašto je trebao jesti sapun, ostatke krumpira? Zašto su ga tukli? Zašto samo on, što je učinio?". Kad je Vanity imala deset godina djed joj je pokazao slike brda leševa u koncentracijskim logorima i rekao: "Pogledaj ovo." Vanity je počela shvaćati koliko je važno znati ovu priču i prenijeti je dalje. Veza s njezinim djedom postajala je sve jača. Sastajali su se ili razgovarali telefonom gotovo svaki dan. "Bila sam ona s kojom je mogao o tome najbolje razgovarati. Sjedili bismo po dva sata i razgovarali. (...) Moji su mi se roditelji oduvijek divili što toliko želim znati. (...) Ja sam željela učiniti sve za djeda. "
Pet godina nakon djedove smrti posjetila je Auschwitz:
"Nisam htjela izaći iz tog autobusa, tako sam plakala. A onda sam stala pred ulaz i nisam mogla disati. (...) Znajući da sam tamo gdje su moji djed i baka proveli najgore vrijeme, bilo je grozno ..., uvijek sam željela otići tamo radi svoje bake i djeda, kako bih im mogla pokazati, premda to nisu doživjeli, koliko je njihova priča važna za mene".
Bisicky-Ehrlich se također sjeća svog djetinjstva:
"Bili smo nevjerojatno sretna obitelj, lagani, opušteni - uvijek kažem da sam imala djetinjstvo kao u knjigama Astrid Lindgren. Ali, u nekom trenutku počneš razmišljati svjesnije. (...) Postajalo mi je jasnije da se iza tog smijeha, te sreće koja je bila u kući, krije duboka tuga. "Smijehom odagnati suze" - tako je to jedna moja poznanica opisala. (...) Bilo je toliko boli, i u iskustvu moje majke, koja je traumu svojih roditelja osjetila izravno, nefiltrirano. "
Bisicky-Ehrlich je uvijek osjećala da mora učiniti sve kako bi se majka osjećala dobro. Nije se bunila, ostala je dobra kći i često se pitala: 'Kakva bih bila da niej bilo holokausta?' Ili: 'Što mi je učinio Auschwitz?' Je li samo zbog majčinog iskustva bila tako osjetljiva, čak preosjetljiva? Je li to razlog neprestanog straha od toliko stvari?
"Moja je teorija da je druga generacija morala apsorbirati traume roditelja i bila je i sama traumatizirana. Stoga treća generacija sada mora dokazati da ponovno živi dobro. Naša je odgovornost pokazati da je vrijedilo preživjeti."
Jer u početku mnogi preživjeli logoraši i logorašice nisu mogli voljeti život nakon užasa koncentracijskog logora. Hermann Wilhelm Schmidt izgubio je svih šestero djece zbog holokausta. Kad je kasnije ponovno postao otac u početku nije bio u stanju razviti osjećaje prema svom sinu. Zašto bi s njim trebao ići liječniku? Mrtvo dijete manje-više nije važno, jednom je rekao svojoj ženi. Ovaj fatalizam je utihnuo tek nakon mnogo godina. Prema svojoj unuci Tatjani, Schmidt je postao "super djed" koji je konačno pobijedio i alkohol. Puno je dugovao trećoj generaciji, kaže Tatjana Schmidt: "Djed mi je rekao da dugo nije mogao nikog voljeti i da je prava velika ljubav došla tek kad sam se ja rodila. S unucima je došlo potpuno novo doba. Uvijek se bojao da će mu djeca ionako umrijeti. Unuci su ga natjerali da sve to malo zaboravi. "Ali nisu mogli odagnati strah od Nijemaca. Tijekom cijelog života Hermann Wilhelm Schmidt upozoravao je svoje voljene unuke da se ne zbližavaju s Nijemcima.
(slobodan prijevod članka: https://www.spiegel.de/geschichte/was-hat-auschwitz-aus-mir-gemacht-a-3d442ff8-8bab-432d-ad35-a243b6450fb8 )

Fotografija prikazuje preživjelog logoraša Auschwitza Edwarda Mosbergera iz Amerike zajedno s unukom Jordanom Karger prilikom „Marša živih“ u Auschwitzu 2017. godine.
 

 

 


0 Comments

Leave a Reply