Manifest evolucijskog humanizma

 

Pojam ’evolucijski humanizam’, označava postnacionalni, sekularni i kritičko-racionalni (tj. i antidogmatski i antirelativistički) svjetonazor zasnovan na znanstvenim, filozofskim i umjetničkim izvorima. Tko ima znanost, filozofiju i umjetnost, taj ne treba religiju!


Tko polazi od smjernica humanizma i prosvjetiteljstva, za njega je religija privatna stvar. Treba biti jasno da svaki čovjek smije vjerovati što god želi, naposljetku, misli su slobodne – slobodne i za nerazumnost. Tko i danas želi vjerovati u dovoljno osporene arhaične mitove, naravno da to smije činiti. Ali to u 21. stoljeću ne smije više imati utjecaja na politiku.

 
Piše: Snježana Kordić
 

dr. sc. Michael Schmidt-Salomon, autor
dr. sc. Michael Schmidt-Salomon, autor

Budući da se u Hrvatskoj državno podupire religijski pristup jeziku, naciji, povijesti i propagira se crkva i vjera, potrebno je predstaviti knjigu Manifest des evolutionären Humanismus (Manifest evolucijskog humanizma) Michaela Schmidta-Salomona, njemačkog filozofa, predsjednika zaklade Giordano Bruno i poznatog kritičara religijskog načina razmišljanja. Iako je ta knjiga tiskana u velikoj nakladi, rasprodana je već za nekoliko mjeseci i odmah je objavljeno drugo izdanje. Izazvala je veliki odjek u njemačkim medijima, a autor je dobio s jedne strane brojne izraze podrške, a s druge strane od kršćanskih fanatika prijetnje ubojstvom tipa »Gorit ćeš kao Giordano Bruno!«.

U knjizi autor religijskim dogmama suprotstavlja principe znanosti, zahtijeva da se znanstveni principi šire pomoću obrazovanja te da država pojača podupiranje znanosti i znatno smanji podupiranje religije. Pod religijom podrazumijeva i političke religije, kao i primjenu vjerskog pristupa na bilo kojem području.

Mi »tehnološki stojimo u 21. stoljeću, a naše slike svijeta još su obilježene legendama starim tisuće godina. Ta kombinacija vrhunskoga tehničkog know-how i naivnog dječjeg praznovjerja mogla bi na dugoročno imati fatalne posljedice« (7). Zato je neophodno »pustiti pogrešne ideje (’2+2=22’) da umru prije nego što ljudi moraju umirati za pogrešne ideje« (151). Potrebno je »odbaciti djetinjaste naivne mitove, koji su dosadašnju povijest učinili istinskim hororom« (151).

Do nastanka religija je došlo jer »mnogi ljudi nisu se htjeli pomiriti s tim da smisao života leži u životu samom. Težili su za ’višljim’, za nekim sveobuhvatnim smislom koji bi nadišao ovih par (smiješnih?) godinica na zemlji i ’eliminirao smrt’« (24-25). Međutim, »da ne bismo zapali u nerješive proturječnosti, smisao života ne možemo tražiti nigdje dalje nego u samom životu« (26).

Zato autor knjige religiji suprotstavlja evolucijski humanizam: »Pojam ’evolucijski humanizam’, koji je uveo Julian Huxley, označava postnacionalni, sekularni i kritičko-racionalni (tj. i antidogmatski i antirelativistički) svjetonazor zasnovan na znanstvenim, filozofskim i umjetničkim izvorima« (169-170).

Ako taj svjetonazor nije šire poznat, to znači da su zakazali razni kotači u društvu. Jedan od njih su škole. Obrazovanje u školama bi se moralo zasnivati na »temeljnim principima prosvjećivanja (na pravednim i fer odnosima; na primatu samostalnog, kritičkog razmišljanja umjesto primata autoriteta; na skeptičnosti prema svetim, apsolutnim vrijednostima; na čisto svjetovnoj argumentaciji itd.)« (87). »Nastavni programi, udžbenici itd. moraju biti usklađeni sa znanstvenim istinama. Iskazi koji ne mogu izdržati logičko/empirijsko preispitivanje nemaju što tražiti u nastavnim planovima javnih škola« (137).

Zakazali su i mediji. Posljedica je da »žrtve medijskog ujednačavanja misli koje se ravna prema najnižem nivou i povećava medijima profit nisu samo individue koje vegetiraju na granici debilnosti, nego i društvo u cjelini« (118). Mediji zaglupljuju društvo, a »najveća aktualna opasnost za homo sapiensa […] leži u strukturno uvjetovanoj gluposti. […] Možda je uzbudljivije i možda nas subjektivno rasterećuje ako mislimo da sudbinu čovječanstva usmjerava grupica mračnih zavjerenika, ali u stvarnosti iza čitave te mizerije stoji jedna gigantska, globalna, ogromna zaglupljenost. Upravo zato je neophodno prosvjećivanje! Bez obrazovne ofenzive širokih razmjera, i lokalne i globalne, koja se kao prvo oslanja na najbolje tradicije znanosti, filozofije i umjetnosti, i koja se kao drugo ne plaši da bez tabua razotkrije zablude čak i najsvetijih tradicija, nećemo biti u stanju definirati bolja pravila igre za zajednički život ljudi koja su hitno potrebna« (119).

Dosadašnja povijest svjedoči o brojnim iskorištavanjima religioznosti u ratne svrhe, a isto se sprovodi i danas, pa ipak Michael Schmidt-Salomon ne upada u cinizam za koji bi mogao naći povod u stalnom ponavljanju povijesti. Primjetna je vedrina koju autor pokazuje kako u knjizi tako i u medijskim nastupima. On je svjestan da je »najveći intelektualni i emocionalni izazov svakome tko se ozbiljno bavi čovjekom i njegovom poviješću ne podlegnuti iskušenju da postane cinikom« (145). Međutim, »koliko god sklonost ka cinizmu bila subjektivno razumljiva«, neosporno je da »cinici imaju poremećenu sposobnost opažanja, uslijed čega ne zapažaju ni veličanstvena stvaralačka postignuća čovjeka ni male radosti svakodnevice« (146).

Uostalom, »evolucijski humanisti ne iznose nekakvu gorku poruku, nego jednu potpuno vedru, koja sasvim zasjenjuje alternativna nastojanja ’religiozne konkurencije’. Razlozi za to su očiti: Kao prvo, ’radosna vijest evolucijskog humanizma’ donosi takav smisao koji je zaista iskusiv pomoću osjetila, a ne mora se nadosjetilno sanjati. Kao drugo, ona je u skladu s najboljim spoznajnim sistemom koji je čovječanstvo u svojoj povijesti razvilo: sa znanošću« (152). Rezultat toga je da »prosvjetiteljski projekt uklanjanja iluzija o svijetu daje svijetu jedan novi, ’racionalni čar’« (90).

ManifestAutor u knjizi kritički proziva protestantizam, katoličanstvo, muslimanstvo, židovstvo, hinduizam, budizam (50-52, 74-76, 78-81) i zaključuje da »to što su se velike religije – bez obzira na razotkrivanje njihovih brojnih zabluda i pogubnih etičkih posljedica – održale do danas, može se dobrim dijelom pripisati i sljepilu uzrokovanom tradicijom. Nevjerojatno je s koliko tvrdoglavosti ljudi mogu potiskivati zablude i slabosti svojih vlastitih tradicionalnih misli« (31). A »sljepilo uzrokovano tradicijom […] može dovesti do jednako neprikladnog ponašanja kao sljepilo uzrokovano instinktom kod insekata« (31).

Zato »moramo uvidjeti da tradicije nemaju vrijednost same po sebi, da nisu nužno vrijedne održavanja, nego da podliježu evoluciji kojom mi možemo i moramo upravljati. Evolucijskim humanistima je sasvim jasno da sve tradicije moraju biti podvrgnute kritičkom testu prikladnosti« (34).

A kritički pristup tradiciji pokazuje npr. da »svi izvorni religijski tekstovi stoje daleko ispod minimalnih etičkih standarda svakog barem do pola civiliziranog društva« (67). Nadalje, »neosporna je činjenica da temeljna prava (osobito ljudska prava), koja čine osnovu jednog suvremenog, otvorenog društva, ne potječu iz religija, nego su naprotiv izborena višestoljetnim sekularnim oslobađanjem od moći tih religija. Onih tisuću godina kada je jedino kršćanstvo davalo ton u Evropi nisu slučajno među najzaostalijim epohama naše povijesti, i na tehničkom i na etičkom planu« (70).

Danas mnogi ne znaju da »se ljudska prava i demokracija ne mogu pripisati kontu kršćanstva: svako pojedino ljudsko pravo moralo se izboriti naspram kršćanstva u žestokoj borbi za moć tokom procesa sekularizacije kojeg je pokrenulo prosvjećivanje. Tko danas želi vjerovati da se kod ljudskih prava radi samo o sekulariziranoj varijanti kršćanskih vrijednosti, taj ne spoznaje […] radikalnost loma koji je prosvjećivanje napravilo s kršćanskim sistemom vrijednosti i slike čovjeka« (76). Mnogi ne znaju ni da »Vatikan do danas nije ratificirao Evropsku konvenciju o ljudskim pravima« (74).

O nereligioznim ljudima u Njemačkoj autor utvrđuje raskorak između njihovog sve većeg broja i istovremenog ignoriranja tih ljudi od strane medija i politike: »Ono mnoštvo milijuna ljudi koji su se već oprostili od etabliranih religija ostalo je nevidljivo i u medijima i u politici, dok obje kršćanske crkve još uvijek – usprkos ustavnopravno garantiranoj razdvojenosti države i crkve – uživaju one ogromne privilegije (državne subvencije u milijardskim iznosima, prisutnost u medijima, školama, na sveučilištima itd.) koje su si osigurale u doba nacizma (Rajhskim konkordatom!) na krajnje nepošten način« (131-132). Bez ikakve sumnje, »državno podupiranje religija moralo bi se naspram današnje prakse bitno smanjiti« (139).

Autor navodi da »ateisti su u međuvremenu (stanje 2003., s rastućom tendencijom!) postali najveća društvena grupa u Njemačkoj, s udjelom stanovništva od 31,8%, iza njih su katolici i protestanti sa po 31,3%« (141). A »zanimljivo je da i 47,9% protestanata i 29,6% katolika kaže ’Moj svjetonazor ne ravna se ni po jednom religijskom učenju’« (141). U čitavom društvu »se sveukupno značaj religije i crkvenih institucija ocjenjuje mnogo skeptičnije nego ikad prije. Ispitivanje koje je sproveo Emnid-institut 2005. pokazuje da samo još 37% Nijemaca smatra da je religija potrebna kako bi se moglo razlikovati što je ispravno a što pogrešno« (141).

Što se tiče budućih kretanja, »kad čovjek pogleda kako brzo je opao broj pripadnika kršćanske religije (1970. bilo je u Njemačkoj samo 3,9% ateista, 1987. ima ih 11,4%, 1990. nakon priključivanja istočne Njemačke 22,4%, 2003. ateista je 31,8%), onda je ako se ta tendencija nastavi samo pitanje vremena kada će obje crkve nakon što su izgubile snagu u određivanju svjetonazora izgubiti i većinu u članstvu (oko 2020. mogli bi ateisti činiti većinu stanovništva Njemačke). Taj proces je još upadljiviji ako se ima u vidu da javni mediji bez sustezanja propagiraju religiju (često i pod redakcijskom nadležnošću crkvi), dok pozicije koje se odnose kritički prema religiji bivaju još uvijek potiskivane. Situacija u crkvama bila bi vjerojatno još katastrofalnija kad bi predstavnicima humanističkog prosvjećivanja bila data barem približna prava u medijima kao crkvama« (142). Autor u jednom od nastupa u njemačkim medijima zapaža naznake da se tu stvari počinju mijenjati nakon izlaska Manifesta evolucijskog humanizma jer je prije bilo nezamislivo da ga se poziva da kritički govori o religiji pred televizijskim kamerama.

Bez obzira na neravnopravan status u medijima i politici, ili možda upravo zbog toga, »jako je bitno da nastojimo konačno dosegnuti stanje ’kritične mase’ koje može doprinijeti preokretu svjetonazora i etike. (U pojedinim kulturnim segmentima je ta ’kritična masa’ očito već dosegnuta. Tako izvještava britanski stručni časopis Nature u srpnju 1998. da se 93% [!] američkih vrhunskih znanstvenika [članova Nacionalne akademije znanosti] ubraja u ateiste, što s obzirom na značaj religijskog tumačenja svijeta u američkom društvu pokazuje veliku korelaciju znanstvene misli i kritičkog odnosa prema religiji« (148). Neosporno je da »čak i u Sjedinjenim Američkim Državama kontinuirano raste već godinama ne samo broj religioznih fundamentalista nego i broj ateista!« (164).

Zbog mentaliteta tvrđave koji jedna religija gaji prema drugoj religiji, a i zbog dužnosti škola da prenose znanstveno utemeljene spoznaje, u školama »je neophodno uobičajenu nastavu vjeronauka (čiji sastavni dio je misionarstvo!) zamijeniti jednim integrativnim, znanstveno i filozofski fundiranim školskim predmetom« (135). U Njemačkoj »na pitanje ’ako bi se uvela nastava o vrijednostima da li bi ona trebala biti religijski neutralna tj. da je zajedno pohađaju katolici, protestanti, muslimani i ateisti’ potvrdno je odgovorilo 86% ispitanika; zanimljivo je da je čak i 82% potencijalnih birača Kršćansko-demokratske stranke potvrdno odgovorilo« (193).

Znanstvenici ističu da njihove spoznaje nisu dovoljno prisutne ni u školama ni u medijima ni u politici: »Ono što sve više smeta te zastupnike znanstveno-sekularnog razmišljanja (prvenstveno u Americi) je rastući raskorak između a) ekonomsko-intelektualnog značaja njihovog rada za društvo i b) istovremenog bojkotiranja slike svijeta koja leži u osnovi njihovog rada od strane odlučujućih dijelova društva i političkog establishmenta. Kako bi taj raskorak prebrodili i stav znanstvenog razmišljanja više ugradili u politiku i društvo, započeli su 2003. Richard Dawkins, Daniel Dennett, Massimo Pigliucci i James Randi neuobičajenu bitku za znanstveno razmišljanje: inicirali su prvi internacionalni, naturalistički, prema religiji kritički, intelektualni pokret ’Brights’. [..] Kao odlučne pristalice naturalističkog, znanstvenog svjetonazora ’Brights-i’ su krenuli u borbu protiv svih oblika pseudoznanosti i religijske zaslijepljenosti. I to s uspjehom: […] u kratko vrijeme svog postojanja pokret je pridonio da se sve više znanstvenika prestane plašiti kritizirati religiju i da se usude svoje filozofski i znanstveno dobro utemeljene pozicije otvoreno iznositi razgraničavajući ih od etabliranih religijskih slika svijeta. Na njemačkom govornom području pokušava Zaklada Giordano Bruno djelovati u istom smjeru [osnovana je 2004.]. Zaklada, u kojoj su brojni renomirani znanstvenici, umjetnici i filozofi […]. Dosadašnje reakcije naroda na Zakladu obećavaju mnogo. Očito sve više ljudi danas uviđa da se ovako više ne može dalje i da moraju postojati izvan fundamentalizma i proizvoljnosti zadovoljavajući odgovori na egzistencijalne probleme čovječanstva i na socijalnu neusklađenost u društvu« (194-195).

Deset prijedloga (ne zapovijedi)

Smjernice znanstveno-sekularnog pogleda na svijet autor knjige predstavlja u obliku deset ponuda evolucionarnog humanizma: »Ovih deset ’ponuda’ nije dao nijedan Bog, a nisu ni uklesane u stijenu. Nikakav ’tamni oblak’ ne treba nas u potrazi za prikladnim smjernicama za život zastrašiti jer rijetko je strah dobar savjetodavac. Svakom pojedinačno je prepušteno da ove ponude preispita bez straha i racionalno, da ih prihvati, modificira ili potpuno odbaci. 1. Ne služi ni stranim ni domaćim ’Bogovima’. […] Oni koji su tvrdili da su specijalno bliski svome ’Bogu’, najčešće su bili oni koji nisu imali nikakve veze sa srećom i nesrećom stvarnih ljudi. Nemoj sudjelovati u toj tragediji! Tko ima znanost, filozofiju i umjetnost, taj ne treba religiju! 2. Budi fer prema svom bližnjem i prema onome tko ti je dalek! Nećeš moći voljeti sve ljude, ali trebaš poštivati da svaki čovjek – i onaj tebi nemio! – ima pravo ostvarivati svoje individualne predodžbe o ’lijepom životu (i smrti) na ovome svijetu’ ako time ne radi protiv ravnopravnih interesa drugih ljudi. 3. Ne boj se nikakvih autoriteta, nego imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti razum! Imaj na umu da je snaga nekog argumenta potpuno neovisna o tome tko ga je izrekao. Odlučujuće za istinitost neke izjave je jedino da li je logički bez kontradikcija i da li je u skladu s našim realnim iskustvom o svijetu. Ako danas netko argumentira pomoću ’Boga na svojoj strani’, to ne treba izazvati strahopoštovanje, nego salve smijeha. […] 6. Nemoj se imunizirati protiv kritike! Iskrena kritika je poklon. Pomoću takve kritike ne možeš izgubiti ništa osim zabluda, od kojih je bolje da se oprostiš danas nego sutra. Osjećaj sažaljenje prema onima koji nisu dorasli za kritiku, pa sebe zbog dubokoga straha moraju predstavljati kao ’nepogrešive’, a svoje dogme kao ’svete’ (nedodirljive). Njih u modernome društvu ne bi više trebalo uzimati ozbiljno. 7. […] Budi u svako doba otvoren za bolje argumente jer samo tako ćeš uspjeti izbjeći i dogmatizam i proizvoljnost. 8. Savladaj sklonost prema sljepilu uzrokovanom tradicijom tako što se temeljito informiraš na sve strane prije nego što doneseš odluku! Kao čovjek, ti raspolažeš mozgom izuzetno sposobnim da uči, ne daj da on zakržlja! Pazi da u pitanjima etike i svjetonazora koristiš iste racionalne principe kojima moraš vladati da bi upotrebljavao mobitel ili kompjuter« (156-158).

Tko polazi od smjernica humanizma i prosvjetiteljstva, »za njega je religija privatna stvar. Treba biti jasno da svaki čovjek smije vjerovati što god želi, naposljetku, misli su slobodne – slobodne i za nerazumnost. Tko i danas želi vjerovati u dovoljno osporene arhaične mitove, naravno da to smije činiti. Ali to u 21. stoljeću ne smije više imati utjecaja na politiku. U javnom političkom diskursu moraju se nužno primjenjivati svjetovni standardi – i to (na etičkom planu) humanistička orijentiranost na pravo čovjeka na samoodređivanje i (na metodičkom planu) prosvjetiteljska orijentiranost na ideale intelektualnog poštenja, prema kojima tvrdnje moraju biti logički/empirijski dokazane da bi mogle biti od važnosti« (139).

 

Književna republika, str. 216-224

Skraćena verzija prikaza objavljenog u zagrebačkom časopisu Književna republika (izvor: Tačno.net)
 
 
 
 
 
 
 
 

 


 
 

POVEZANI ČLANCI


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *