U organizaciji Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, Udruženja logoraša “Prijedor 92“ i Udruženja logoraša Kozarac, pet aktivistkinja Žena u Crnom iz Srbije i predsjednica Centra za građansku hrabrost iz Hrvatske sudjelovale su u komemorativnom skupu u znak sjećanja na stradanja logoraša u bivšim konclogorima Trnopolje i Omarska (na kompleksu istoimenog rudnika). Ovom posjetom smo odali počast nastradalima, pružili solidarnost preživjelima te dali podršku izgradnji Memorijalnog centra na prostoru bivšeg logora Omarska.

Logor Trnopolje bio je koncentracijski logor u okolici Prijedora, u Bosni i Hercegovini, pod upravom bosanskih Srba od svibnja do listopada 1992., gdje su držani bošnjački i hrvatski zarobljenici, uglavnom civili. Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, logor je u jednom trenutku imao između 5,000 i 6,000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3,000 žene a ostali muškarci, mnogi od kojih su bili starije dobi. Broj poginulih tijekom ostanka u logoru je nepoznat: Međunarodni sud pravde navodi da je neupitno utvrđeno da je najmanje 20 ljudi ubijeno tamo, dok druge procjene sežu od 170, preko 200 pa čak i do 500 žrtava. O logoru Trnopolje je svjetska javnost saznala 5. kolovoza 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Slika mršavog Fikreta Alića objavljena je na naslovnici časopisa Time.


 

Koncentracijski logor “Omarska” ili preciznije “Rudnik Omarska” bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, s područja općine Prijedor u razdoblju svibanj – kolovoz 1992. godine. Otvoren je 24. maja 1992. godine, a kroz njega je prošlo oko 6.000 osoba, od čega je više od 700 ubijeno u samom logoru, na Hrastovoj glavici i na Korićanskim stjenama.

Među ubijenim bile su i dvije žene, Sadeta Medunjanin i Edna Dautović. Logor je raspušten 13. kolovoza 1992. godine, kada su i posljednji logoraši prebačeni u logore Manjača i Trnopolje. Do sada je za zločine u logoru “Omarska“ osuđeno deset osoba.

U videu govori majka ubijene Edne Dautović – Mejra Dautović u okviru Ženskog suda.

 

„Dobro došli, selam alejkum, pomoz bog ili kako god hoćete“

Ovom rečenicom Emir Hodžić prijedorski aktivista pozdravio je okupljene građane i nekadašnje logoraše koji su se dvadeset i jednu godinu nakon što su novinari ITN-a otkrili i informirali svjetsku javnost o postojanju koncentracijskih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska okupili kako bi na simboličan način obilježili godišnjicu te se prisjetili događaja iz 90-ih godina.

Tesma Elezović sedamdesetogodišnja gospođa porijeklom je iz  Kozarca, danas  živi u Australiji, a traume i sjećanja na logor u Trnopolju proganjaju je svakog dana. Preživjela  je, međutim njen sin čije kosti još nije našla, nije imao tu sreću.

Gospođa Elezović je rekla, da joj je trebalo dosta hrabrosti da bi došla u Trnopolje kako bi se suočila sa svojim strahovima i traumama.  Naglašava činjenicu da bez obzira na sve što joj se dogodilo u logoru Trnopolje ne može nikog mrziti.

Manifestacija i obilježavanje godišnjice logora Trnopolje prošla je bez političkih govora. U emotivnom neformalnom druženju nekadašnjih logoraša i ljudi koji su imali hrabrosti da se suoče s našom nedavnom prošlošću promovisana je knjiga  “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”  autora Gorana Šimića, te je dodjeljena  Međunarodna nagrada za borbu protiv poricanja genocida predsjednici organizacije NVO  ”Žene u crnom”  Staši Zajović.

Aktivistkinje Žena u Crnom i Centra za građansku hrabrost posjetili su i Kuću mira u Kozarcu.

Nakon noći provedene u Trnopolju svi su se uputili prema Omarskoj. U nepreglednoj koloni automobila s registracijskim oznakama pretežno Velike Britanije, Njemačke i skandinavskih zemalja krenulo se lagano ka rudniku željezne rude Omarska. Put prolazi bez provokacija. Lokalno stanovništvo mirno posmatra dugačku kolonu automobila.

Rudnik Omarska danas funkcionira u punom kapacitetu.  U halama rudnika gdje su ljudi maltretirani, ponižavani, premlaćivani i ubijani na zidovima umjesto obilježja njihovog stradanja stoje uputstva za pružanje prve pomoći te natpisi koji nas podsjećaju koliko je higijena naših ruku važna za naše zdravlje.

Majka Mejra i Sebiha Turkanovic

Posjetitelji ulaze u nekadašnju upravnu zgradu, ozloglašenu Bijelu kuću  koja je imala funkciju prostorije za likvidacije zatvorenika. Prostorije su ispunjene balonima s ceduljama na kojima su imena ubijenih i nestalih ljudi u logoru smrti Omarska. Bivši logoraši i porodice poginulih i nestalih pretražuju cedulje s imenima tražeci ime svog oca, brata, sina, majke, prijatelja.

Nekadašnji logoraš koji sudjeluje u organizaciji komemoracije kaže da su balone napunili helijumom tako da kad prestanu letiti baloni s imenima ubijenih logoraša i nestalih osoba padat će na kuće i imanja stanovnika Omarske. Misli da je konačno došlo vrijeme da se svi suoče s prošlošću i prihvate istinu o stradanjima koja su se dogodila u logoru Omarska.

Bivši logoraš

S grupom nekadašnjih logoraša obilazimo ostatak  logorskog kompleksa. Prepričavaju nam strahote i mučenja koja su preživjeli u maloj zgradi koju zovu Crvena kuća. U ovu zgradu nije nam dozvoljen ulazak. Pokušavamo ući, međutim radnici rudnika nam ne dozvoljavaju. Kažu da za ulazak u ove prostorije trebamo dozvolu vlasnika rudnika. Činjenica da lokalne vlasti ne dopuštaju nekadašnjim zatvorenicima logora Omarska da postave spomen ploču te da im sadašnji vlasnici rudnika ne dozvoljavaju kretanje i ulazak u prostorije u kojima su mučeni i zatvarani izgleda nestvarno. Na  pitanje da nam prokomentiraju tu činjenicu bivši logoraš kratko odgovara: „To ti je pravda u ovoj zemlji“.

Nakon završetka formalnog dijela komemoracije u koloni ljudi kreću prema parkingu. Stariji gospodin koji ne želi da se predstavi obraća nam se: „Ja duboko vjerujem u ljude koji ovdje žive. Ja vjerujem da u njima postoji snaga da iziđu iz ovoga, jer da u to ne vjerujem živio bih kao naši sunarodnjaci u drugim državama, Kanadi, Švedskoj, Norveškoj.

Mi moramo biti svjesni da ono što nam se dogodilo u prošlom ratu je jedna strašna kataklizma za nas,  jednostavno su to tragedije. Možda su to traume koje mi ne možemo tako lako prevladati, međutim, ja mislim da u nama samima postoji vrijednost, postoji mogućnost da to prevladamo. Taj put koji trebamo preći nikako da krene, nikako da napravimo taj prvi korak. Ljudi koji su počinili te zločine i oni koji su doživjeli zločine možda nemaju snagu da se izbore s tom idejom, jer čovjek nije savršeno biće, čovjek je sazdan od dobrih i loših strana. Ako pogledate Bosnu i Hercegovinu prije 15 godina i danas, bez obzira na sve loše stvari ja bih ipak rekao da smo mi za 15 godina napredovali na tom putu, ali ako ću biti iskren ova tragedija koju smo priredili jedni drugima je toliko strašna da će nam trebati decenije ako ne možda i stotine godina da bi oprostili jedni drugima.“

 


(izvor)
 
 


0 Comments

Leave a Reply