Naš novinar nazvao je telefonom Milana Levara neposredno prije njegova ubojstva. Ovaj uzbudljiv portret pisan je rukom njegova prijatelja i dobrog poznavatelja mračnih igara u hrvatskom predvorju Haaga.

Svjedočanstvo o ubijenom prijatelju
Posljednji razgovor s Mićom

Kada me je u ponedjeljak 28 kolovoza oko 17 sati nazvao kolega i prijatelj iz Novog lista Robert Frank, upitavši mogu li provjeriti anonimnu informaciju koja je stigla u njegovu redakciju da je Milan Levar počinio samoubojstvo, rekao sam mu da mi se ne da gubiti vrijeme na gluposti. S Mićom sam telefonski razgovarao toga dana oko podneva i zvučao mi je ornije nego ikad. Komentirao je novinski istup Mile Kosovića, bivšeg zapovjednika domobranske bojne iz Gospića, koji je uz generala Rahima Ademija bio Pedro akcije Medački džep. Milana je radovala činjenica da je Kosović „progovorio, iako je rekao tek stoti dio istine“. Komentirao je: „Pucaju odnosi među onima koji su odgovorni za tu hrvatsku sramotu. Kosović nije izravno govorio o ratnim zločinima koji su počinjeni u akciji, ali vidi se da nije bez razloga progovorio. Boji se za sebe i proziva generala Norca te Šuškovu dvostruku liniju zapovijedanja HV-om, a i to je nešto. Eto, barem nije Levar sam koji je spreman govoriti o tim stvarima“.

Mićo me tom prigodom upozorio i na teško stanje u kojem se našla sestra Zdenka Ropca, jednog od haških svjedoka u slučaju Gospić, koja je, navodno pred neprestanim prijetnjama „zbog bratove izdaje“ privremeno utočište potražila na psihijatrijskoj klinici. „Ne moraš o tome pisati, ali dobro je da znaš“, rekao mi je. Požalio mi se i na jednog bivšeg političara iz Like, koji „vječno nešto kalkulira, a o zločinima u Gospiću je spreman progovoriti samo kad je izravno ugrožen, ali znaj, i on je odgovoran za određena nedjela koja su se događala u Lici“.

Najavio je naš skori susret i uputio me kod kojih ću osoba potražiti određene dokumente vezane uz zbivanja u akciji Medački džep. Rekao mi je još i da će me nazvati predvečer, jer sada ima nekoga posla u radionici.

Mislio je da je neuništiv

Milan i sin Leon Levar

No, kako je Mićo Levar bio osoba sklona crnom humoru, na kraju sam ipak odlučio nazvati ga i pitati je li istina da se ubio. Na telefon u stanu i nekoliko mobitela koje je posjedovao nitko se nije javljao. To me malo zabrinulo, ali pomislio sam kako je moguće da se naglo odlučio na neko putovanje s obitelji, suprugom Vesnom i sinom Leonom, što se nerijetko događalo. Možda su se spustili do Karlobaga na kupanje.

Nazvao sam jednog zajedničkog poznanika, bivšeg visokog djelatnika Glavnog stožera HV-a, i kroz šalu ga upitao nije li on možda čuo glasinu da se Levar ubio. odgovor me zgromio: „Nije se ubio, ali je mrtav. Javila mi je to maloprije njegova supruga Vesna. Nastradao je od eksplozije u svojoj radionici“…

Zgranuto sam prenio informaciju Franku u Rijeku. Sve mi je bilo jasno i uopće nisam dvojio da je poginuo u atentatu, iako su ubrzo i do mene stigle informacije da je stradao od neopreznog rukovanja plinskom bocom.

28. kolovoza 2000, nešto iza 15 sati, Gospićem je odjeknula eksplozija. Kada je utihnula, mrtvo tijelo Milana Levara pronašao je njegov sin Leon. Bomba podmetnuta na plinsku bocu ubila je čovjeka koji je svjedočio o ubojstvima srpskih civila u Lici ratnih devedesetih godina. Do danas nitko nije ni optužen ni osuđen za ubojstvo.

Potom me uspaničeno nazvao jedan Levarov prijatelj iz rata djelatnik jedne od hrvatskih tajnih službi: „Ubili su ga! Rekao sam mu prije nekoliko dana da ozbiljno pripremaju njegovu likvidaciju i da prestane izlaziti u javnost. Predaleko je otišao. Mislio je da je neuništiv. Nije me poslušao!“

Tajni agent je kao pokvarena ploča ponavljao kako je Mići lijepo rekao neka se okani ćorava posla. Jedva sam uljudno prekinuo razgovor.

Haški svjedok

Levar je živio sa sviješću da će biti zaustavljen ubojstvom. Ali kako se i zašto moglo dogoditi da ga ubiju nakon 3. siječnja, kojemu se radovao kao malo dijete, govoreći da je pravna država zakucala Hrvatskoj na vrata i da nam sada ne treba Haaški sud. „Svoje zločince moći ćemo suditi u vlastitoj demokratskoj i pravnoj zemlji…“, rekao mi je ozaren za kratkog susreta nakon što je, kao Mesićev kućni prijatelj, bio na njegovoj predsjedničkoj inauguraciji.

Milan Levar je od 1992. do danas dao stotinjak intervjua domaćim i stranim medijima, a od 1997. govorio je i sudu u -Haagu o nedjelima koja su se događala u Gospiću 1991. godine. Više puta je na njega pokušan atentat, pucano je na njegovu rodnu kuću u kojoj stanuje njegova majka Katica i u dvorište u kojem je sada izgubio život. Čak su ga pokušali ubiti i trovanjem, pa od tada nije pio kavu sa šećerom. U džepu je nosio umjetno sladilo.

Prije rata sudjelovao je u gotovo svakoj tučnjavi u Gospiću. Iz „Vazduhoplovne akademije“ u Mostaru izbacili su ga jer je u dobi od 15 godina nasrnuo na jednog kapetana koji je uvrijedio njegov hrvatski nacionalni ponos. Iz rata ga pamte kao žestoka borca. Borio se na prvoj liniji obrane Gospića zajedno s tridesetak ljudi koji su još u ljeto 1991., kao interventni vod Paje Šimića, držali prve položaje prema Ličkom Osiku.

Sa smrću se sretao prečesto, pa je zato njegov crni humor bio teško shvatljiv ljudima osjetljiva želuca. Smijući se, pričao mi je o grobarima koji su na leđima prenosili poluraspadnuta tijela žrtava ratnih zločina, a „crvi veličine onih kroki- kroket grickalica, takozvani krokići, miljeli su grobarima niz leđa“.

Ispričao mi je da je vojsku napustio kada je i sam dobio ovjereni nalog da pobije civile. „Nisam u rat išao da bih ubijao babe, kao ovi koji su u krvi i novcu naplatili svoje hrvatstvo“, bila je rečenica koju je pretvorio u uzrečicu.

Mićo i iskupitelji udbaške prošlosti

Alkohol nije pio već petnaest godina, od očeve smrti. Samo kavu i mineralnu vodu. Mogli ste s njim razgovarati satima i gledati kako pije te napitke. oni koji ga nisu voljeli i u tome su vidjeli znak da Mićo nije normalan. Jedan bivši HDZ- ov političar zimus me je, ispijajući deseto pivo, uvjeravao da Milan Levar nije pravi muškarac, jer „pravi muškarci ne piju mineralnu vodu“ i jer „tko to može satima izdržati, sigurno mu je osim fizičkog narušeno i psihičko zdravlje“.

Kada sam dan prije njegove pogibije na terasi hotela Dubrovnik u Zagrebu razgovarao o slučaju Medački džep s dvojicom Ličana, jednim tajnim agentom i jednim bivšim visokim HDZ-ovim dužnosnikom, obojica su me stala uvjeravati kako je Milan Levar psihički bolestan. Zašto već jednom ne prestane govoriti? Svijet se temelji na dogovrima. Zašto ne prihavti ono što mu se nudi? Mogao je već dugo lijepo živjeti, da je bio pametan. Zar on misli da je Isus?! Ništa se neće dokazati samo njegovim riječima. potrebni su papiri! Ima raznih kostiju na području Like, još od vremena Turaka. nad nekim masovnim grobnicama već rastu šume!“

Već sam prije spoznao da mu donedavni saveznici okreću leđa, a sve ono što su o njemu govorili njegovi trajni neprijatelji primao sam kao da mi netko kaže dobar dan. Ne osobito iznenađen riječima te dvojice Ličana, prenio sam mu dio njihovih riječi. Nije se osobito iznenadio.

Poslao ih je k vragu, ustvrdivši kako „svi oni žele iskupiti svoju lošu udbašku prošlost, a nisu puno bolji od onih koji su činili i naređivali zločine.

O zločinima govore samo iz osobnog probitka ili osobnog obračuna. Jadna je hrvatska ako takvi opet budu sudjelovali u vlasti“.

I prijatelji su mu okretali leđa

Više puta mi je, kad bi se naljutio na nekog od svojih saveznika, znao povjeriti tko sve od osoba iz bivšeg hrvatskog državnog ili vojnog vrha svjedočio haškim istražiteljima – „tajno, kako bi sačuvao vlastitu kožu“. A na to bi dodao: „ja sve radim javno i ne trgujem tuđom nesrećom kao razni lažni zaštitnici ljudskih prava“. Često su mu i prijetelji okretali leđa, ne mogavši izdržati njegovu beskompromisnost i i upornost.

Zamjerio se i Haaškom sudu te onim javnim osobama koje su iz hrvatske održavale bliske odnose s Tužiteljstvom u Haagu. Nakon što je s dvojicom gospićkih branitelja, Zdenkom Ropcem i Zdenkom Bandom, 1997. godine svjedočio u Haagu i tom se prigodom nisu mogli nagoditi o statusu zaštićenih haških svjedoka, održali su konferenciju za novinare i napali Sud zbog neučinkovitosti.

Ropac, Bando, i Levarov kum, inspektor policije iz Gospića Tomislav Orešković, kasnije su ipak otputovali u Njemačku s nekim navodnim jamstvima Haškog suda, a Levar je ostao govoriti o Gospiću. Tako sam ga i upoznao početkom prošle godine, kada me nazvao nudeći nove svjedoke i priče o ratnim zločinima u Lici, jer je imao dojam da je stvar s Haagom i Gospićem na mrtvoj točki.

Na temelju tih nekoliko tekstova koje sam objavio prošle godine, bivši državni odvjetnik Berislav Živković pokrenuo je istragu. Kada je proljetos odstupao s dužnosti, Živković se upravo time hvalio, jer je pod njima „Državno odvjetništvo reagiralo i na novinske napise“.

Međutim, Milana Levara ni u sklopu te istrage, a ni poslije, u travnju, kad su haški istražitelji počeli s iskapanjima u okolici Gospića, nitko iz državnog odvjetništva i policije nije zvao na razgovor da im ponudi svoja saznanja.

Protivnici su ga se bojali. Bojali su se njegove fizičke snage, okretnosti i odlučnosti. Nije nosio pištolj za samoobranu, samo nož na rasklapanje. „imaju pravo samo jednom pucati na mene. Ako promaše, znaju što ih čeka“, rekao mi je jednom zgodom, ne trepnuvši. Po mnogo čemu nagle naravi, dobro je znao da treba izbjegavati „slučajne čarke na ulici ili kavani“ zato se i nije dovodio u situaciju da nekoga ubije ili da bude ubijen u obračunu koji bi bio prikazan kao kavanski.

Ipak su ga zaustavili

Nazvao me prošlog ljeta, galameći kako ga je malo prije ošamarila žena na ulici. Smirio sam ga pa je nastavio: „Baš sam se dovezao do mamine kuće, kad iz jednog vozila zagrebačke registracije izađe jedna sitna žena i upita me jesam li ja Milan Levar. Kažem joj da što treba. A ona se zaleti kao furija i ošamari me, vičući da je supruga Tihomira Oreškovića  (Milica, n.n.) te da sam joj svojim lajanjem upropastio obitelj. Nisam mogao vjerovati da je Tiho tolika kukavica da je nahuckao ženu na mene. Nazvao sam tebe da ne bih njega sada tražio po birtijama i da ne napravim neku pizdariju zbog koje bi sve ovo što sam govorio moglo pasti u vodu“.

Milana Levara mnogi smatraju izdajnikom, i naslađuju se njegovom smrću. Ako sam ja izdajnik, a bivši gospićki Jugoslaveni, komunisti i Srbi koji su promijenili imena i prezimena veći Hrvati od mene, neka im bude. Samo ja nikada neću odustati od namjere da skinem ljagu sa svog hrvatskog naroda i optužim za zločine konkretne osobe iz Hrvatske, ali i pripadnike stranih tajnih službi koji su odgovorni za smrt stotinjak mojih sugrađana Srba, ali i Hrvata. Ako sam izdajnik zato što ne želim da cijeli moj narod u sljedećih 50 godina nazivaju genocidnim, neka sam. U namjeri da se dozna puna istina o tome što se ovdje događalo neće me zaustaviti ni Haag, ni Washington, ni Moskva, a kamoli neke ovdašnje kukavice i kreteni čija je inteligencija na razini sobne temperature!“

Milana su neki držali za obučenog tajnog agenta i u tome vidjeli temelje i motive svega što je radio. Na takve se optužbe nije osvrtao. Samo bi dodao: „Kakav sam ja tajni agent koji mrzi tajne. Ja bih sve tajne zakonom zabranio.“

Da je u Gospiću u ponedjeljak ubijen bilo tko drugi, Milan Levar već bi se potrudio da javnost dozna kako je ubijen, tko ga je ubio i tko je naručio ubojstvo. Mićo, još uvijek čekam tvoj poziv.

Kako je policija čuvala Milana

Za vrijeme antihaških demonstracija u Gospiću Dubravko Novak, novi načelnik PU ličko-senjske, poslao je nekoliko policajaca u Levarov stan da štite njegovu obitelj dok je rulja na ulici ustašovala.

Milan je htio izaći i porazgovarati s onima koji su ga prozivali da je izdajnik, a policajci su ga molili da to nečini jer će oni izgubiti posao. U tom trenutku nazvao je njegov sin Leon i zamolio da „maja ili tajo“ dođu po njega u školu. Završila je nastava, a on se sam ne može probiti do kuće. Vesna Levar je uzela ključeve automobila, ali su je policajci zaustavili, tvrdeći kako oni imaju izričit nalog da nitko ne smije napuštati stan i da su oni tu da se brinu za sigurnost Milana i Vesne Levar. Žena ih je u čudu pitala jesu li svjesni što govore, jer njezinu je sinu bila ugrožena sigurnost, ali policajci su bili uporni kako nitko ne smije napuštati stan, čak ni policija. Tada se Milan Levar razjario i u svom stilu demonstrirao upotrebu medija u korisne svrhe. Zamolio je novinare slovenske državne televizije da snimaju njegov telefonski razgovor načelnikom policije Novakom, kojemu je opsovao sve po spisku i zaprijetio da će mu prebiti policajce ako ne dopuste njegovoj supruzi da ode po sina.

Milan Levar i novinar Željko Peratović

Željko Peratović

Fokus, 01. rujna 2000.

 


0 Comments

Leave a Reply