Djecu ne treba učiti podaničkom mentalitetu
DJECU NE TREBA UČITI PODANIČKOM MENTALITETU
Jednom je netko zgodno primijetio: Religija je kao penis, u redu je ako je imate, u redu je ako se njome i ponosite, ali molim vas, ne razmećite se javno vitlajući njome svugdje naokolo…
No, ako živite u Hrvatskoj i usudite se zahtijevati išta slično mogli bi vam kazati da tražite nemoguće jer se Crkva proširila na sve javne ustanove, ponajprije škole, pa teško da u koju možete i ući, a da se pri tome ne spotaknete o nečiji “penis”.
Ipak, postoje i drugačija razmišljanja, poput onog Nade Topić Peratović, članice udruga “Protagora” i “Centra za građansku hrabrost”, koja naizmjenično živi u Švicarskoj i Hrvatskoj. S njom smo razgovarali o sekularnom aktivizmu i promicanju humanističkih vrijednosti za koje se zalaže.
– Humanizam je odnos prema svijetu zasnovan na poimanju čovjeka kao najviše vrijednosti. Ljudi koji svoj odnos prema svijetu grade na ljudskom znanju i kritičkoj svijesti, potaknuti suosjećanjem i solidarnošću za potrebe i prava drugih, sebe nazivaju humanistima i humanistkinjama. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život.
Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. Kritičko preispitivanje sebe i društva, autoriteta, stečenog znanja, tradicija, korištenje vlastitog razuma, građanska hrabrost, spremnost preuzimanja odgovornosti za vlastite riječi i djela – koristit će našoj djeci da bez straha i obmana, odgovorno i ispunjeno, žive život vrijedan življenja.
Knjiga još nije tiskana, a da bi se ideja ‘ukoričila’ zainteresirani mogu pomoći preko platforme Kickstarter. Na koji način?
– Platforma „Kickstarter“ služi za prikupljanje novca putem interneta tako da na njenim stranicama možete predstaviti kreativnu ideju ili projekt, navesti iznos koji vam je potreban da bi ideja zaživjela te rok do kojeg se prikupljan novac. Time omogućavate posjetiteljima te stranice da novčanim prilozima doprinesu ostvarivanju vaše ideje. Vašu molbu za novčanom podrškom obično nadopunite zanimljivim nagradama namijenjenim donatorima.
Vaši podržavatelji pomažu uspjehu vaše kampanje i na način da vijest o njoj šire među svojim poznanicima i drugim zainteresiranim ljudima. Kampanja je uspješna ako ste u zadanom roku sakupili minimum traženog iznosa. Tada vam Kickstarter isplaćuje sav prikupljeni odnosno. „obećani“ novac, u suprotnom ne dobivate ništa, ali niste dužni isporučiti ponuđene nagrade.
Za sada smo skupili skoro 90 posto potrebnih novčanih sredstava koji će nam omogućiti tiskanje prve ireligiozne i humanističke dječje knjige „Humanizam za djecu“. Raduje nas činjenica da su nam velikim novčanim donacijama povjerenje poklonili brojni nepoznati ljudi iz inozemstva, ateisti i humanisti iz SAD, Engleske, Njemačke i Austrije.
Ovom prilikom bih pozvala i vaše čitatelje da se pridruže kampanji do 13. lipnja na stranici www.kickstarter.com ili preko računa udruge koji mogu pronaći na stranici naše udruge www.civilcourage.hr.
Umjesto riječi ateizam sve češće se koristi riječ ‘ireligioznost’. Je li riječ o istoznačnicama?
– Ateizam se isključivo odnosi na neprihvaćanje tvrdnje o božjem postojanju. Bitno je spomenuti da ateist ne mora dokazivati nemogućnost božjeg postojanja. On jednostavno zadržava za sebe pravo da ne vjeruje u ono što nije na provjerljiv način dokazano i što ne može biti posredovano kao znanje. Kao ateistkinja ravnodušna sam na tvrdnje o božjem postojanju, što ne znači da moram biti ravnodušna i na religijsku nasrtljivost.
Tu ulazimo u sferu slobode savjesti i slobodnog javnog očitovanja ireligioznog uvjerenja koje je i nevjernicima zajamčeno ustavom te borbe za to pravo i u konačnici i aktivističkog djelovanja na osvješćivanju i osnaživanju tog prava. U udrugama u kojima sam članica za ireligiozne osobe se smatraju one koje ne pripadaju ni jednoj vjerskoj zajednici, odnosno nisu vezane za ni jednu religijsku doktrinu neovisno o tome što te osobe mogu vjerovati u postojanje nekog transcendentnog načela, sile ili bića. No njihova vjerovanja ne rezultiraju religioznim stavom i djelovanjem.
Kakav je položaj ireligioznih osoba u Hrvatskoj?
– U Hrvatskoj je najveći problem što se načelo sekularnosti ne poštuje kako nalaže Ustav. A to načelo bi trebalo biti u službi svih građana, i religioznih i ireligioznih. Primjeri su brojni, počev od vjerskih dogmi koje se kodificiraju u zakone naše države, kao u slučaju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, preko činjenice da budući predsjednik mora prisegnuti u ime Boga, pa do križeva u sudnicama, školskim prostorijama te odlascima na mise što se ne očekuje samo od djece, nego i nastavnog osoblja…
Na Bogoslavnom fakultetu se, na primjer, na raspisan natječaj za radno mjesto smije prijaviti samo krštena osoba, iako je fakultet u okviru Zagrebačkog sveučilišta i financiran iz proračuna itd.
Mnogi roditelji šalju svoju djecu na vjeronauk, iako se možda sami ne slažu s onim što Crkva propovijeda, pod parolom – ‘da se djeca ne ističu’. Je li to loša poruka novim generacijama?
– Prije svega treba jasno reći da je neupisivanje djeteta na školski vjeronauk za roditelje samo prividan izbor jer roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time „bira“ segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi djeci u većini osnovnih škola, a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige.
Razumljiva je stoga odluka većine roditelja – bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici – da se upisom djeteta, uglavnom prvašića, na školski vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi dodatno zbunile i opteretile dijete ili, još gore, poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima. Ipak, kao sekularni aktivisti želimo skrenuti pažnju da odluke proizašle iz roditeljskog straha našoj djeci šalju dvojaku poruku: da vlastitu diskriminaciju treba prihvatiti kao nepromjenjivu činjenicu te da u toj diskriminaciji sudjeluju i oni sami birajući put manjeg otpora.
Roditelji su osobe od povjerenja i uzor vlastitoj djeci, a ako se roditelji ne žele boriti za prava vlastite djece tko bi to trebao činiti? Nečiji tuđi roditelji bi trebali izgovarati stavove nas ireligioznih roditelja? Nečije tuđe dijete bi trebalo biti samo u borbi protiv religijske nasrtljivosti? Kakav smo uzor djeci ako zaniječemo vlastita moralna načela?
Pozitivan uzor im dajemo ako ih podučimo našim uvjerenjima i stavovima i zajedno s njima prođemo životnu školu borbe za pravo na vlastite stavove. Djecu ne treba učiti podaničkom i konformističkom mentalitetu, treba ih od najranije dobi učiti slobodoumlju, kritičkom promišljanju svijeta i hrabrom istupanju te borbi za vlastita građanska prava!
Roditelji često kažu neka dijete ide na vjeronauk jer tamo ne može ništa loše naučiti. Je li baš tako?
– Treba jasno naznačiti da se nastava vjeronauka ne svodi samo na puko posredovanje informacija o katoličanstvu i o religijama i kulturama svijeta; program i plan katoličkog vjeronauka jasno ističe konfesionalno obilježje školskog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu. Pitanje na koje bi svaki roditelj morao odgovoriti jest odgovara li Crkveno učenje koje se podučava u katoličkom vjeronauku doista njegovu vlastitom, roditeljskom identitetu i onome što kao ireligiozni roditelj želi prenijeti vlastitom potomstvu.
Centar za građansku hrabrost pruža i savjetovanje ireligioznim osobama. Koja se prava ovih ljudi najčešće krše?
– Feministička i slobodnomisliteljska udruga Centar za građansku hrabrost nudi, poput udruge Protagora, savjetovanje za ireligiozne osobe. Nama se najčešće javljaju roditelji koji žele ispisati dijete s vjeronauka ili koji se žele pobrinuti da im je dijete koje ne pohađa taj predmet adekvatno zbrinuto za vrijeme trajanja vjeronauka ili koji se susreću s neprimjerenim religijskim sadržajem u udžbenicima koji ne pripadaju predmetu vjeronauk.
Imate 10-godišnju kćerku koja ne ide na vjeronauk u školi. Je li zbog toga imala problema?
– Suprug i ja odgajamo našu kćer u slobodnomisliteljskom duhu. Učimo je kritičkom promišljanju i preispitivanju svega što je okružuje. Osnažujemo naše identitete i prava, objašnjavamo joj društvenu stvarnost u kojoj živi, tako da informirana i osnažena zna zašto ne ide na školski vjeronauk, ali također zašto njeni vršnjaci, posebice prijateljice, idu na vjeronauk, odnosno da su roditelji njenih bliskih prijateljica vjernici.
Uz kritičko promišljanje ostavljamo joj dovoljno prostora da jednog dana preispita i ono što je u svom domu naučila i da izabere onaj put koji njoj odgovara. Bilo je nekih neugodnosti među samim školarcima, no one nisu vrijedne spomena, jer naša je kći osnažena znala stati u ime svog ateističkog i humanističkog pogleda na svijet.
Dio civilnih udruga bliskih crkvenima napravio je pravi križarski pohod po Hrvatskoj te je utjecao na razvodnjavanje zdravstvenog odgoja, a sada se protive i najavi građanskog odgoja. Između ostalog, borbu protiv homofobije ili neravnopravnosti spolova nazivaju nametanjem ideologije kao da je riječ o prihvatljivim pojavama. S druge strane, na radionicama koje održavate i kroz ovu knjigu vi djecu učite o ljudskim pravima i protiv bilo koje diskriminacije. Kakve su njihove reakcije?
– Djeca su oduševljena predavanjima koja držimo u sklopu naše Slobodnomisliteljske akademije. Upravo smo uspješno završili ciklus od pet predavanja u Zagrebu. Radionice su podijeljene u tri dijela. Prvi dio pod nazivom “Humanizam je za sve!” posvećen je upoznavanju djece sa svijetom humanističke misli. U ozračju međusobnog povjerenja i razumijevanja djeca dijele svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školi, raspravljaju utječu li i na koji način nevjerovanje i odgoj njihovih roditelja na sliku o njima samima kao članovima društva koje se pretežno naziva religioznim.
Ovo predavanje nam je posebno bitno jer djecu oslobađa straha od nepoznatoga – djeca slobodno progovaraju o nekim strahovima koji ih muče.
Potom znanstvenice djeci u okviru drugog dijela pod imenom “Čaroban svijet znanosti“ predstavljaju zanimljivo i interaktivno predavanje iz određenog područja znanosti.
Zadnji dio, pod nazivom “Imagine”, posvećen je ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim principima na kojima se temelji europska civilizacija. Djeca uče i što znači feminizam, sekularnost, međusobna tolerancija i poštivanje različitih svjetopoimanja. Kao ljudska bića dijelimo mnoge zajedničke osobine i potrebe. To nam daje temelj za mogućnost razumijevanja i prihvaćanja drugih ljudi.
Što je vas potaklo da se bavite ovakvim javnim angažmanom?
– Ljudska prava postoje da bismo svi bez obzira na razlike mogli zadovoljiti svoje potrebe, da mogućnosti nikome ne bi bile unaprijed uskraćene zbog predrasuda i diskriminacije. Moja feministička savjest me proziva na građansku odgovornost i djelovanje protiv nasilja, netrpeljivosti, nasrtljivosti i diskriminacije. Bilo bi i suviše licemjerno od mene da moji stavovi ostanu tek puke riječi na papiru.
Osjećam potrebu po njima i živjeti. Solidarnost za mene nisu samo sramežljivo promrmljane riječi čija je svrha smirivanje vlastite građanske savjesti. Biti solidarna znači svim svojim bićem – u ime onih koji tu snagu nemaju – biti hrabra, aktivna, vidljiva, glasna, neponizna, neposlušna, nelojalna, prkosna i destruktivna prema svim vidovima nasilja i diskriminacije.
link: blog
