Kako raskinuti Vatikanske ugovore
“Utjecaj religije u razvijenom, „zapadnom svijetu“ već je posve marginaliziran i sekularnost je neupitna vrijednost.”
Je li sekularnost u Hrvatskoj ugrožena i koji su argumenti za tu tvrdnju?
Sekularnost u Hrvatskoj zapravo nikada nije zaživjela, usprkos prilično jasnoj i nedvosmislenoj ustavnoj odrednici o odvojenosti vjerskih zajednica od države. Ovo ne čudi s obzirom na činjenicu da Hrvatska, stjecajem povijesnih okolnosti, zapravo i nema nikakvih iskustava s demokracijom i uvažavanjem različitosti. Ovdje je pripadanje većini uvijek pružalo barem nekakvu zaštitu od samovolje totalitarnih režima koji su se izmjenjivali. Dovoljno je usporediti broj članova Partije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj s brojem vjernika u Republici Hrvatskoj kako bismo zaključili kako se radi o istim ljudima. Donekle se može razumjeti, premda ne i opravdati, da su ljudi u ratno vrijeme tražili zaštitu kroz deklariranu pripadnost Katoličkoj Crkvi ali činjenica da danas, četvrt stoljeća kasnije, ljudi još uvijek upisuju djecu na vjeronauk, premda sami nisu vjernici, kako se „djeca ne bi izdvajala“, ne govori puno dobroga o društvu koje smo stvorili. Pri tome valja imati na umu kako sekularnost nije tek puka apstrakcija već jedini jamac slobode savjesti i vjeroispovijesti. S obzirom na to da Hrvatska funkcionira kao de facto katolička država, sva kršenja ustavom propisane sekularnosti, kao što su organiziranje nastave katoličkog vjeronauka na način da je vrlo teško izbjeći upisati taj „izborni“ predmet, agitiranje svećenika za određene političke stranke, redovni prijenosi vjerskih svetkovina u javnim medijima, zaštita svećenika od kaznenog progona i slično, prolaze bez ikakvog otpora vlasti koju biraju svi hrvatski građani. Istovremeno, sva ova kršenja sekularnosti ista ta država obilno financira novcem svih građana, neovisno o tome jesu li oni vjernici ili ne, a pogotovo neovisno od toga žele li građani financirati Crkvu na taj način i u tolikim iznosima ili ne.
Proces je započeo prije četvrt stoljeća, koje su sve etape koje su nas dovele do sadašnjeg trenutka?
Proces je započeo uvođenjem vjeronauka u javne škole početkom devedesetih, a dovršen je potpisivanjem međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, poznatih kao „Vatikanski ugovori“. Proteklih nekoliko godina iznimno su ojačale inicijative koje su proizašle iz Crkve ili su usko povezane s Crkvom koje sada uspješno rade na zatiranju prava koja su sve donedavno smatrana zajamčenima. Navedeno je očekivana posljedica katoličke „rekonkviste“ devedesetih godina. Naime, danas imamo čitave generacije punoljetnih mladih ljudi koji su rođeni nakon rata i koji ovakav sustav smatraju posve normalnim i samorazumljivim. Za drugo niti ne znaju. Relevantna istraživanja pokazuju da mladi imaju znatno konzervativnije stavove od svojih roditelja. Takvo mlado, konzervativno i poslušno biračko tijelo će u budućnosti omogućiti klerikalnim inicijativama otvaranje nekih pitanja koja sada nisu moguća. Donedavno nitko ozbiljan nije smatrao da je pitanje pobačaja u Hrvatskoj riješeno na loš način. Danas je to pitanje na dnevnom redu, a nije nezamislivo da sutra to bude pravo na razvod braka, primjerice pod krinkom „brige za obitelj“, pa i pravo žena na obrazovanje. Škole segregirane po spolu bi mogle biti prvi korak u tom pravcu.
Mnogi ljudi nisu zadovoljni ugrozom sekularnosti no ujedno i nisu organizirani. Udruga Protagora jedna je od rijetkih koja kontinuirano radi na očuvanju sekularnosti. Što mislite što bi građani sve mogli poduzeti?
Građani prije svega moraju biti svjesni snage koju posjeduju. Odgovor na ovo, kao uostalom i na brojna druga pitanja, je edukacija ali i poticanje građanske hrabrosti. U izostanku volje vlasti da u obrazovni sustav uvede predmete koji će učiti djecu o njihovim pravima, građani se mogu sami organizirati. Neki to i čine. Tako, primjerice udruga Centar za građansku hrabrost vrlo uspješno organizira humanističke radionice za osnovnoškolce. Mlade je potrebno educirati, a odrasle poticati da ne pristaju na diskriminaciju, čak i ukoliko nije usmjerena izravno protiv njih. U većini se lako osjetiti sigurnim ali pri tome se često zaboravlja da su kriteriji prema kojima netko spada u većinu, a netko u manjinu, posve arbitrarni. Svatko se od nas mnogo puta našao i u jednoj i u drugoj situaciji. U konačnici, svatko je od nas dio najmanje manjine u društvu, a to je pojedinac. Za očekivati je da i vjernici dignu glas, kao što to rijetki među njima već i čine. Pri tome se ne radi samo o poštivanju prava već i o činjenici da sve dok ne izgradimo društvo u kojemu će se svi građani osjećati zadovoljnima, ostati ćemo konfliktno i podijeljeno društvo. Dobra vijest je da zalaganje za sekularnost ne zahtijeva nikakvu posebnu organizaciju. Čak i pojedinac može postići puno, uz malo upornosti i hrabrosti. Vremena straha bi trebala biti iza nas.
Smatrate li da će građani Hrvatske prije ili kasnije biti pozvani na referendum za ukidanjem sekularnosti?
Na vjerujem da će to biti potrebno. Kao što svakodnevno možemo vidjeti, sekularnost nije potrebno i formalno ukidati kada je se već može ignorirati pozivanjem na posve neprovjerljivu „većinu“. Ustavna načela, ali i ljudska prava općenito, nisu nešto uklesano u kamenu. Najčešće se radi o vrlo apstraktnim načelima koja se uvijek iznova tumače, ovisno o društvenog zbilji. Ona vrijede samo onoliko dugo koliko su ih građani spremni štititi. Radi se o kontinuiranom procesu i ono što danas smatramo sadržajem nekog prava, u budućnosti može imati posve drugi sadržaj. Uostalom, Crkva se i sama voli pozivati na sekularnost, odnosno odvojenost vjerskih zajednica od države, kada brani sadržaj vjeronaučnih udžbenika u kojima se tumači da su ateisti bezumnici koji su krivi za Auschwitz. Podsjećam da temeljem Vatikanskih ugovora država nema ovlasti naložiti Crkvi da takve i slične tvrdnje u udžbenicima zamijeni prikladnijima i, u konačnici, istinitima. S druge strane, država je dužna platiti sve troškove izrade i tiskanja takvih udžbenika. Crkvi odgovara ovakva „jednosmjerna“ sekularnost i ne vjerujem da će je se odreći.
Je li već kasno za otpor? Izgleda kao da je problem metastazirao?
Za otpor nikada nije kasno, ako zbog ničega drugoga onda zbog vlastite savjesti. Ne bih rekao da je problem takav kakvim se prikazuje. Ne samo da istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako stavovi hrvatskih građana nisu ni približno toliko konzervativni kao stavovi Katoličke Crkve, to pokazuje i naša društvena zbilja. Za očekivati bi bilo, primjerice, da se u zemlji sa 86% otprilike isti postotak brakova ne razvodi, što ni izbliza nije slučaj. Pitanje pobačaja nije uopće bilo u fokusu javnosti i nije doživljavano kao problematično dok nije prikazano i nametnuto kao takvo. Ukoliko šutke pristajemo na nametanje moralnih normi, onda ćemo živjeti onako kako žele drugi, a ne mi sami. U konačnici, ukoliko nam drugi određuju što je ispravno, a što nije, više nismo slobodni.
Puno se govori o raskidu Vatikanskih ugovora. Na koji se način to može, uopće napraviti? Tko u tome sudjeluje, tko to pokreće, i na koji način se to može realizirati?
Vrlo pojednostavljeno, međunarodni ugovori, kakvi su i oni između Republike Hrvatske i Svete Stolice, sklapaju se i raskidaju sukladno Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. Radi se o složenoj ali i standardnoj diplomatskoj proceduri za čije pokretanje je potrebna politička odluka. Takvu je odluku moguće donijeti u Saboru, a i sami Vatikanski ugovori sadrže odredbu po kojoj ih je moguće mijenjati ukoliko bilo koja od ugovornih strana smatra da su se bitno promijenile prilike u kojima su ugovori sklopljeni. Temeljem samih ugovora, svaka od strana je ovlaštena započeti pregovore radi izmjene ugovora, a ukoliko ti pregovori ne budu uspješni, pokreće se postupak raskida sukladno spomenutoj Konvenciji. Često se govori kako ugovore nije moguće raskinuti budući da bi u tom slučaju Hrvatska morala Crkvi vratiti oduzetu imovinu. Ovo nije točno. Crkva ostvaruje pravo na povrat imovine sukladno hrvatskih propisima, na jednak način kao i svi ostali, te obveza na vraćanje ili naknadu za oduzetu imovinu ne proizlazi iz međunarodnih ugovora. Kada bi doista Crkva ostvarivala to pravo samo temeljem Vatikanskih ugovora, radilo bi se o posve očitom kršenju ustavnog načela jednakosti pred zakonom.
Kako vidite budućnost, bližu ili daljnju – hoće li Hrvatska ostati sekularna država?
Povijesno naslijeđe Hrvatske nije samo totalitarno. Povijesno gledano, Hrvatska jest i ostati će dijelom razvijenog svijeta, te će stoga dijeliti njegovu sudbinu. Utjecaj religije u tom razvijenom, „zapadnom svijetu“ već je posve marginaliziran i sekularnost je neupitna vrijednost. Problemi sa kojima se Hrvatska danas su problemi s kojima se većina europskih zemalja već suočila. Nema razloga vjerovati da i kod nas neće biti riješeni na isti način. Vjerujem da će doći dan kada Hrvatska više neće financirati molitve jednih i ignorirati diskriminaciju drugih.
Alan Sorić je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao odvjetnik u Zagrebu i stalni sudski tumač za engleski jezik. Stalni je arbitar na Arbitražnom sudu Europske rukometne federacije, te dugogodišnji suradnik projekata World Justice Project i Doing Business za područje Republike Hrvatske. Sudjelovao je na brojnim tribinama koje su se bavile pitanjima sekularnosti i ljudskih prava u Republici Hrvatskoj i šire, te povremeno objavljuje tekstove na raznim portalima. Član je Upravnog odbora udruge Protagora.