Pravda za djevojčice

Povodom vijesti o djevojci iz Zadra, koja je gotovo godinu, kako sumnja policija, bila žrtvom silovanja više mladića, koji su kazneno djelo snimali i tim snimkama djevojku ucjenjivali – da bi privedeni mladići nakon prijave bili pušteni na slobodu  – u Zagrebu, Rijeci, pa i u drugim gradovima, organizirani su prosvjedi ogorčenih građana i građanki pod nazivom ‘Pravda za djevojčice‘. 

Dan nakon prosvjeda glumica i scenaristica Jelena Veljača pozvana je u emisiju Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva na HRT1 (snimka). Komentar novinara Gordana Duhačeka na neumjesna pitanja voditelja Stankovića potpisujemo u cjelosti.

Stvarno nam nije jasno, zar je tako teško shvatiti razliku između udvaranja i seksualnog uznemiravanja? Nije prvi put da čujemo kako se (neki) muškarci žale, pa (neke) žene žale muškarce koji su sad eto, zbunjeni, ne znaju kako se ponašati u društvu žena, “ne znaju” je li dozvoljeno… preći rukom preko ženinih leđa, dodirnuti vrat, lice, kosu, masirati ju, šlatati po zadnjici, zagrliti bez pitanja… pa zar je (muškarcima) tako teško shvatiti da takvo ponašanje NIJE primjereno? Zar je tako teško shvatiti da žene svaki takav dodir dobro razumiju, da im takav dodir nije ugodan, iako ga žene (posebice ako se radi o poznaniku/prijatelju/kolegi) uglavnom prešute, nasmiju se i polako se povuku?

Kratko rečeno – takvo pitanje, poput Stankovićevog, pokazuje u kakvom seksističkom društvu živimo. Ako odrastao muškarac – u današnje vrijeme, sa svim znanjem (o seksizmu feministkinje pišu već stoljećima) i svom tehnologijom koja mu stoji na raspolaganju (gdje brzo i lako može doći do potrebnih odgovora) – ne zna koji su dodiri neprimjereni, tj. da su dodiri uglavnom neprimjereni onda što nam to govori? Da kao dijete nije odgojen da to zna, da kao mladić nije imao potrebu da to zna, da kao odrastao muškarac to možda i ne želi znati? I seksizam se kroz sve te faze stalno perpetuira. S druge strane postoji veliko nepovjerenje prema iskazima i stavovima žena. To se najbolje vidi u svakodnevnim raspravama na Facebooku.

Bilo bi lakše muškarcima prihvatiti dijalog da ih se sve zajedno ne bi antagoniziralo kroz more postova tipa “Muškarci poduzmite nešto i promjenite sebe i druge muškarce” – izjave su koje često imamo prilike čitati/slušati.

Odgovor bi trebao svakome biti jasan: u društvu u kojem žene najviše umiru od ruke svojih partnera (da ne nabrajam dalje), mi, žene, nemamo više vremena ni živaca obigravati oko muškaraca i njihovih ega i osjećaja. Muškarci nisu najbitniji u ovoj priči. Evo zašto je prošlo vrijeme dijaloga, nego je došlo vrijeme slušanja i učenja za muškarce…. jer prije svega, dijaloga u biti nikad nije bilo… nego samo muškog dociranja i mnogo gorih stvari prema ženama… sad je došlo vrijeme da muškarci slušaju i uče od feministkinja i feminista, ako im je uistinu stalo do ukidanja seksizma u društvu. Mi govorimo o društvu (o muškarcima kao grupi/klasi), o sustavnom nasilju (patrijarhatu), ne o pojedincu. Muškarce, koji se često na prvu jave na temu (muškog) nasilja, više pogađa to što se sve muškarce proziva na odgovornost (ne na krivnju!), nego to što nemali broj muškaraca čini ženama, nemali broj muškaraca to odobrava, nemali broj muškaraca se time ismijava ili skreće s biti teme. Ako ne razumijete ili ne želite razumijeti o čemu govorimo, slobodno nas preskočite!  

Nema (više) dijaloga, objašnjavanja, nema molbe da nam se pridružite u borbi protiv seksizma, koju mi vodimo već zadnjih 70 godina. Ili sami shvatite što vam je činiti – a to je da se pridružite pokretu, šutite i učite, ili nam nemojte oduzimati dragocjeno vrijeme! Ovaj tekst se sada može shvatiti kao antagonizam protiv muškaraca, ali on to nije. Jednostavno, žene više ne žele “raspravljati”, natezati se, uvjeravati,… ovo za nas nije razbigriga, (Facebook)rasprava, ovo su naši životi i životi naše djece! Već sutra naše kćeri mogu biti napadnute na ulici ili u školi poput ove djevojčice iz Zadra, nama se može dogoditi da nas šef pritisne u kut ureda i podigne suknju ili nas neprimjereno počne “masirati”, da ne govorimo što nam Crkva u Hrvatskoj sprema…

Centar za građansku hrabrost na svojim stranicama često p(r)oziva ljude… p(r)ozivamo vjernike da se odupru kleru, p(r)ozivamo vjernice da napuste mizoginu Crkvu, p(r)ozivamo heteroseksualce da shvate što znači heteronormativnost i da se priključe Prajdu, p(r)ozivamo plodne osobe da podrže neplodne osobe, p(r)ozivamo ireligiozne roditelje da ne šalju djecu na vjeronauk, p(r)ozivamo sami sebe – da budemo hrabri/e i aktivni/e… samo kad dođe do p(r)ozivanja muškaraca da preuzmu odgovornost za ukidanje seksizma i nasilja u društvu, krene kmečanje dušebrižnika, krene trolanje, krene spin…. 

Koliko je muškaraca spremno odstupiti od naučenog obrasca ponašanja te samo slušati ženino iskustvo, prihvatiti njene osjećaje (nelagode, povrijeđenosti), promijeniti vlastito uvriježeno seksističko mišljenje i ponašanje? Koliko je muškaraca spremno ne osjećati se odmah uvrijeđeno, ne udarati kontru, ismijavati, prekidati ženino izlaganje, pametovati i ulaziti u nepotrebne rasprave, jer im je zabavnije nadmudrivanje od onoga što druga strana ima za reći? Koliko ih je spremno dalje se informirati i učiti o feminističkoj kritici društva? Koliko ih je spremno svoj ego staviti u drugi plan, vjerovati ženama i biti solidaran? Koliko ih je spremno svoje prijatelje podučiti tome?

Koliko je muškaraca recimo spremno slušati, učiti i zabrinuti se ozbiljno oko muškog nasilja? Bez onih suvišnih “ali…”?