Revizionizam naš svagdašnji
Danas je premijer Plenković izjavio: “Dok je zapad Europe odahnuo od ratnih strahota, u Hrvatskoj je svibanj 1945. sinonim za strašne zločine”.
Usto dok je konac Drugog svjetskog rata u zapadnoj Europi označio kraj neviđenim ratnim strahotama i fašističkim zločinima, u kojima posebno mjesto ima Holokaust, u Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine.
Da, Europa je odahnula 8. svibnja 1945., samo ustaše nisu dozvolile da ljudi na ovim prostorima odahnu.
Dojučerašnji krvoloci NDH, koji su osmisli rasne zakone, otvorili logore smrti i četiri godine klali i ubijali stanovništvo (među njima i Hrvate i Hrvatice), se nisu predali do određenog roka 8. svibnja 1945. u 23:01, nego su se nastavili boriti protiv partizana i bježati kukavički prema Britancima, vodeći preplašene civile kao živi štit. U vrijeme kad se svugdje u Europi slavio kraj rata, ustaška vojska, domobrani, simpatizeri NDH, slovenski bjelogardejci te srpski i crnogorski četnici sjatili su se u Austriji, nadajući se da će izbjeći užas, koji su sijali kroz sve godine rata.
Svako plakanje za bleiburškim žrtvama poraća je krajnje cinično, ako ne uključuje osudu ustaša kao glavnih krivaca za njihovo stradanje – a upravo to je ono što državni vrh u Hrvatskoj sustavno radi zajedno s Katoličkom crkvom. Proglašenjem subote ili nedjelje najbliže 15. svibnju Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost Republike Hrvatske nedvosmisleno se ustaše proglašava borcima za slobodu i nezavisnost, pa teško onda službene obrede žaljenja za žrtvama nakon 8. svibnja možemo gledati kao žaljenje za ubijenim nevinim ljudi uz priznavanje zločinačke naravi ustaškog režima i osudu ustaša za sva počinjena zla, uključujući ona nakon 8. svibnja 1945.
(NDH je bila) država terorističkog karaktera. To je, uostalom, zapisano u njenim osnivačkim aktima još mnogo prije nego li je sama država osnovana. Ante Pavelić još 1932. godine u uvodniku prvog broja časopisa „Ustaša – Vjesnik hrvatskih revolucionaraca” piše: „nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske”. I tako svih devet godina, do “novogodišnje poslanice hrvatskom narodu” napisane 1. siječnja 1941. godine “negdje u Italiji” – Ante Pavelić očekuje pobjedu svojih ideja te najavljuje da “moramo proći kroz oganj, krv i nasilje, prije no što se rodi Nova Hrvatska”. Ustaše su bili dosljedni, ništa nisu krili.
Goldstein: „Relativiziranjem ustaških zločina kriminalizira se čitav jedan narod”
U Činu bezuvjetne predaje (Act of Military Surrender) jasno se kaže da vojske savezničkih snaga mogu postupati s onima koji se nisu predali do 23:01, 8.5.1945. “onako kako smatraju prikladnim”. Ovo ne navodimo kao opravdanje za zločine poraća, nego želimo skrenuti pažnju da Zapadni saveznici ne mogu osuditi postupanje partizana, a da ne osude i sebe zbog potpisivanja tog dokumenta i sličnog ponašanja nakon rata. U našem daljnjem tekstu slijede i citati iz članka Titov ratni zločin nad vojskom Zla.
Tada je već bio 9. svibnja – tog je dana Reich kapitulirao, rat je u Europi bio gotov, osim u Sloveniji, gdje Oružane snage NDH, osobito one u kojima su bile ustaše, još vode rat nakon rata. Pretpostavljaju da im jedinice NOVJ-a, po eventualnoj predaji, vjerojatno ionako ne bi poštedjele živote, pa se uporno i bezobzirno bore do kraja. Divljački maltretiraju zarobljene partizane i u pravilu ih ubijaju. Po slovenskim selima masovno pljačkaju, pale kmetije i nemilosrdno ubijaju njima sumnjive seljake i njihove cijele obitelji (Goldstein).
Osuđujemo zločine Saveznika, no naša osuda nikad neće biti izrečena kako bi relativizirala krivnju fašista i nacista. Podržavamo pravo obitelji da žale za svojim ubijenim članovima, ali se gnušamo službene politike koja zloupotrebljava tu patnju za svoju revizionističku politiku pomoću koje se drži na vlasti.
Za masovno ubijanje razoružanih zarobljenika nema pravnih ni moralnih opravdanja. Radi se o zločinu za koji punu odgovornost snosi vrh tadašnje vlasti na čelu s maršalom Titom, iako je on 14. svibnja uputio depešu svim štabovima armija i glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenih od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca… Lica koja treba da odgovaraju za djelo ratnih zločina predavati na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka.” No, kad je saznao da njegova zapovijed nije poštovana, Tito nije ništa poduzeo. “Nije odobravao što se dogodilo, pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja”, ali i “opravdanja i razumijevanje” za osvetnički gnjev protiv “bandi” koje i nakon završetka rata još ratuju i nanose gubitke “našim ljudima”. Naposljetku je preko svega prešao u govoru na mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945.: “Što se tiče ovih izdajnika… to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla je već ogromnu većinu…” (Goldstein).
Odmazda jest zločin, pogotovo odmazde nad nevinima, u odmazdama su sudjelovali svi Saveznici, to nema nikakve veze s komunizmom i kapitalizmom. Prikazivanje odmazdi partizana kao komunističkih zločina je čin besramnog povijesnog revizionizma, po toj logici bismo valjda odmazde Amerikanaca, Engleza i Francuza trebali proglasiti kapitalističkim zločinima kao i bacanje atomskih bombi na Japan. Odmazde treba osuditi i trebamo se truditi da prekinemo s tom odurnom praksom (kao što znamo, i u posljednjem ratu se pokazalo da ljudi nisu odustali od odmazde).
Dok se na osnovi dokumenata može približno točno utvrditi brojno stanje vojske, takvih dokumenata nema o civilima u kolonama za Bleiburg. Na osnovi čitanja brojnih memoarskih zapisa, čini se da je vojske bilo mnogo više nego civila, pa su priče o 500.000 civilnih bjegunaca mitološke besmislice. Za vrijeme žestokih borbi prema austrijskoj granici partizanska je artiljerija nemilosrdno tukla po koloni vojske i civila, pa je tada, po svemu sudeći, poginulo i mnogo civila. Nakon kapitulacije vojske 15. svibnja civili su otpušteni kućama, s jednosmjernom propusnicom u zavičajno mjesto, gdje su se u roku od 24 sata morali javiti Komandi grada ili područja. O tome postoje brojni iskazi i dokumenti, a o navodnim masovnim ubijanjima civila poslije kapitulacije ne postoji nijedan jedini dokument ni vjerodostojno svjedočenje (Goldstein).
Sve antifašističke snage su nakon kraja rata imali režime koji su radili zločine: Zapadni saveznici su još imali kolonije u kojima su na nasilan i brutalan način izrabljivali ljude, koji nisu imali nikakva politička prava, crnci u SAD-u još nisu imali osnovna građanska prava i trpjeli su nasilje i ekstremno izrabljivanje, žene ni u Zapadnoj Europi (osim u nordijskim državama) ni u SAD-u nisu imale jednaka zakonska prava kao muškarci. Sve to ne znači da Saveznici nisu bili apsolutno bolja opcija od fašista i da pobjeda Saveznika nije apsolutno bolja opcija od pobjede fašista. Činjenica ostaje da je fašizam bio (i jest) zlo.
Primjenjivanje dvostrukih mjerila za zločine Zapadnih i Istočnih saveznika i ignoriranje zločinačkih elemenata Zapadnih režima nakon Drugog svjetskog rata uz isticanje isključivo komunističkih zločina predstavlja gadan cinizam i povijesni revizionizam s pozicije pobjednika u Hladnom ratu i suvremenih sluga kapitalu, koji i dalje radi zločine. Dosad režima koji nije radio zločine nismo imali, zato je uvijek nužno držati se činjenica.
Jasenovac je zločin genocida, Bleiburg i Križni put ratni su zločin nad zarobljenim i razoružanim vojnicima neprijateljske vojske. Pravne i moralne distinkcije jasne su i laiku. Jasenovac je sastavni dio ideologiziranog državnog sistema koji je trajao četiri godine i trajao bi još vrlo dugo da je NDH opstala i Treći Reich pobijedio u ratu. Bleiburg i Križni put je kao masovno ubijanje bez suda trajao oko dva mjeseca, a zatim je s dvije amnestije prestao. Nekoliko mjeseci bilo je još pojedinačnih recidiva, ali najgorih oblika staljinizma – masovnih ubijanja bez sudskog postupka – u Jugoslaviji poslije 1945. više nije bilo, osim Golog otoka, iako je još dugo opstala jednopartijska vlast koja je generirala mnoge slabosti (Goldstein).
Od Bleiburga je napravljen mit kako bi se prekrili zločini i fašistički karakter NDH i stvorila fama da su sve bleiburške žrtve “nevine žrtve” poraća, a njihova žrtva “svehrvatska”. Na žalost, kao i svaki mit, on najviše obezvrjeđuje i pljuje po žrtvama, koje su uistinu zavrijedile pijetet. I kao svaki mit samo potpiruje strah i mržnju i dovodi do novih zločina, a protiv toga se moramo boriti.