Vjeronauk služi da se djeca uče poslušnosti katoličkoj hijerarhiji

Published by admincourage on

Marijana Bijelić: Vjeronauk služi samo da bi se djeca odmalena naučila poslušnosti katoličkoj hijerarhiji

Glas razuma – pokret za sekularnu Hrvatsku, udruga Protagora i inicijativa Nisam vjernik u Zagrebu na Cvjetnom trgu organiziraju prosvjed naslovljen “Raskinimo Vatikanske ugovore”. Na njega su pozvali sve građane, koji ne žele da o njihovim životima, njihovoj intimi ali i o njihovom novcu odlučuje crkvena hijerarhija, da im se pridruže jer kako su poručili “tko nije spreman ustati u zaštitu vlastitih prava i sloboda, nema pravo ni kukati kada ih izgubi”. O prosvjedu smo razgovarali s Marijanom Bijelić, članicom Protagore i glasnogovornicom Glasa razuma, inače višom asistenticom na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.  

Zbog čega ste odlučili organizirati prosvjede? Što očekujete od ove akcije?

– Prosvjed organiziramo zbog praktičke suspenzije Ustavom zajamčenog sekularnog karaktera Republika Hrvatske, odnosno zbog nametanja katoličanstva kao službene ideologije i zbog ogromne štete – kako materijalne, tako i one koja se tiče ugrožavanja demokracije i temeljnih ljudskih prava – nastale primjenom Vatikanskih ugovora. Podsjećam da su Vatikanski ugovori potpisani u feudalnoj maniri, bez javne rasprave, iza zatvorenih vrata bez znanja i volje hrvatskih građana, a njima se odlučivanje o mnogim bitnim dimenzijama hrvatskog društva prebacilo na jednu stranu autokraciju koju hrvatski građani ne biraju i na koju nikako ne mogu utjecati. To ima višestruke, vrlo štetne posljedice za većinu hrvatskih građana.

Izdašne svote koje Crkva raznim putovima dobiva iz proračuna padaju na teret hrvatskih građana, koji najčešće žive puno teže od katoličkog klera. Hrvatska zbog neimaštine ne može osigurati neka od elementarnih prava svojih građana, uključujući i posebno ugrožene skupine, poput npr. djece s invaliditetom, a za Crkvu političarima nije problem izdvojiti izdašne svote u zamjenu za političku agitaciju ili barem šutnju. Državna i Crkvena vlast se o bitnim pitanjima – poput javnog školstva – dogovaraju iza zatvorenih vrata bez prisutnosti stručnjaka i javnosti, a kao rezultat imamo javno školstvo prožeto katoličkom ideologijom što se nikako ne odnosi samo na „izborni“ predmet vjeronauka, već na manje-više sve predmete od hrvatskog jezika do biologije. Time se nove generacije od dječje dobi treniraju za podaništvo Crkvenoj hijerarhiji, pa ako ovako nastavimo, bit će nemoguće da nekom i padne napamet postaviti pitanje privilegiranosti klera. Na taj način ne možemo odgojiti generacije koje će same preuzeti odgovornost za vlastite političke i životne odluke. Štetne posljedice Vatikanskih ugovora ogledaju se i u sustavnoj diskriminaciji čitavih skupina hrvatskih građana, bilo zbog toga što nisu katolici, bilo stoga što se ne slažu s onim što katolička hijerarhija zastupa, bilo stoga što pripadaju u neku od skupina koje Katolička crkva tradicionalno diskriminira, kao što je slučaj sa ženama.      

Do građana često dopiru oprečni zaključci političara i struke – jedni tvrde kako je nemoguće raskinuti, odnosno revidirati Vatikanske ugovore, a drugi otvaraju i tu mogućnost. Koji je zapravo manevarski prostor na raspolaganju Republici Hrvatskoj ili građanima koji žele promjene?

– Vatikanske ugovore je moguće razvrgnuti, potrebna je samo politička volja, tome svjedoči i primjer Argentine koja je jednostrano raskinula takve ugovore bez ikakvih štetnih posljedica. Ne postoje pravni mehanizmi zbog kojih bi Hrvatska trpjela sankcije ako se odluči na raskidanje štetnih Ugovora, a korist je višestruka. Podsjećam da su konkordati (ugovori sa Svetom Stolicom) problematični i kod mnogih drugih država, oni su zapravo ostatci feudalnih odnosa koje trebamo prevladati i mislim da bi nam služilo na čast da Hrvatska pokrene pozitivne promjene na tom planu.

Iako imamo lijevo-liberalnu Vladu odnos Crkve i države za vrijeme aktualnog mandata se nije suštinski promijenio. Kako tumačite tu situaciju?

– Jednostavno, nesposobnošću i beskičmenjaštvom vladajućih. Ovu vlast ne bih nazvala lijevo-liberalnom jer naprosto gotovo ništa nisu napravili kako po pitanju socijalnih prava i poboljšanju položaja socijalno ugroženih, tako i na svjetonazorskom planu. Nikakve lijeve politike u Hrvatskoj ne može biti bez dokidanja Crkvenih privilegija, odnosno bez poštivanja sekularnosti u vidu dosljedne odvojenosti religijskih institucija od države i njenih javnih institucija. Dok obilno hranite promicatelje najrigidnijeg konzervatizma, instituciju koja ni načelno ne priznaje temeljna ljudska prava i načelo jednakopravnosti svih ljudi, ne možete ništa ostvariti na promicanju lijevih ideja, na jačanju ljudskih prava i na dokidanju sustavne diskriminacije.

Zbog čega je sve opasna ta sprega državnih i crkvenih vlasti, odnosno njihovo jedinstvo na koje je nedavno pozvao i sam predsjednik Sabora?

– Pa sjetimo se kako je to funkcioniralo u vrijeme feudalizma ili u diktatorskim režimima pod Crkvenim blagoslovom, npr. u Francovoj Španjolskoj. Naprosto, kad se državna i Crkvena vlast ujedine to čine radi što učinkovitijeg potlačivanja običnih malih ljudi. Crkvena i državna vlast se redovito ujedinjuju kako bi ojačale svoj položaj u odnosu na one kojima vladaju umjesto da im služe. Povezivanjem državne i Crkvene vlasti smanjuje se, zapravo onemogućava, sudjelovanje običnih građana u odlučivanju – odluke se donose pregovorima između državne i Crkvene vlasti, a ne na temelju volje i interesa obespravljene većine.

Je li Crkva kao subjekt koji se financira i iz državnog proračuna u tekućoj fazi recesije podnijela potreban dio tereta ili je prošla više-manje neokrznuta? Kakav bi uopće, po vašem mišljenju, bio pravedan način financiranja ove ustanove?

– Ne, Crkva nije podnijela nikakav teret. Što se financiranja Crkve tiče, toplo preporučam rezultate istraživanja objavljene na portalu Lupiga. Tu se lijepo vidi da je onog čega se Crkva nominalno „odrekla“ nadoknadila na druge načine. Tokovi kojima Crkva siše novce kako iz državnog, tako i iz lokalnih proračuna, vrlo su razgranati i i ono čega se Crkva odrekne u jednoj stavci, nadoknadit će drugim putovima. Jedini pravedan način financiranja religijskih institucija, bio bi dobrovoljnim prilozima njihovih članova ili posebnim porezom koji bi plaćali samo oni koji to žele.

Proteklih dana ponovno smo svjedočili da početak školske godine prolazi u ozračju održavanja misa za sve učenike, odnosno na uštrb nastave drugih predmeta. Opravdanja ravnatelja idu u smjeru: “Više od 80 posto naših učenika je ionako katoličke vjeroispovjesti”. Nikakve sankcije se ne događaju, Ministarstvo i druge nadležne službe ne reagiraju. Reklo bi se u narodu “Psi laju, karavane prolaze”.

– To je samo jedan od primjera gdje nadležni omogućuju Crkvi da koristi javne institucije za sustavno nametanje katoličke ideologije svima, bez obzira slagali se oni s time ili ne. Podsjećam da religijski obredi i vjeronauk u škole nisu ušli na inicijativu učenika ili roditelja, nego na inicijativu Crkvene hijerarhije, a javni dužnosnici su im širom otvorili vrata i dopustili da katoličanstvo postane službena ideologija u hrvatskim školama, baš kao što je nekoć bio marksizam. Religijska indoktrinacija se ne gura samo u škole nego i u vrtiće. Djeca se rađaju bez vjeroispovijesti i odgovoran stav o tom pitanju ne mogu zauzeti u dječjoj dobi – religijska indoktrinacija u vrtićima i školama ne služi radi zadovoljavanja nečijih religijskih potreba, nego zato da bi se djeca odmalena naučila poslušnosti katoličkoj hijerarhiji. Broj katolika kojim Crkva voli mahati nije samo uzrok, on je još više posljedica višestoljetnog nametanja katoličanstva u sprezi s državom vlasti, što je karakteristično za čitavu hrvatsku povijest, s iznimkom perioda komunističke vladavine.

Pomaka nema ni kada je u pitanju održavanje vjeronauka u školama.

– Tu pomaka ima samo na gore jer je sadržaj vjeronauka „interdisciplinarno“ ubačen i u plan i program drugih predmeta, a vjeroučitelji su postali i razrednici i ravnatelji čime su mnogi aspekti javnih škola stavljeni pod kontrolu Crkvene hijerarhije. Naime, vjeroučitelje imenuju i smjenjuju biskupi i oni stoga moraju paziti da udovolje biskupima, a ne nadležnim državnim institucijama. Isto vrijedi i kad su vjeroučitelji razrednici ili ravnatelji.

Jedini ministar u Vladi koji se usudio biti kritičan prema Crkvi – Željko Jovanović – sada je već bivši. Je li u Hrvatskoj danas opasno biti protiv Crkve?

– Pa nije ga Crkva smijenila, smijenio ga je premijer. Smatram da je dugoročno puno opasnije povlađivati Crkvi nego nastupiti protiv njenih neumjerenih pretenzija. Tome svjedoče užasni primjeri nesekularnih država koje su djelovale u sprezi s Crkvom. Mislim da su nam tragični događaji u Irskoj dovoljan primjer da ne poželimo još jednom proći istu stvar. Bojim se da će nam se dugogodišnje podilaženje Crkvi itekako obiti o glavu, a mislim da će tako biti i s ovom Vladom koja nikad neće privući ultrakonzervativne birače koji u svemu podržavaju Crkvu, a izgubit će vlastito prirodno biračko tijelo i to zauvijek, a ne samo za jedne izbore.

Crkva i njom inspirirane inicijative su posebno aktivni i kada je u pitanju reguliranje seksualnih i reproduktivnih sloboda svih građana. Mislite li da je u najmanju ruku nepristojno tako viriti u tuđe krevete?

– Mislim da je riječ o puno opasnijoj stvari od nepristojnosti. Kontrola ljudske seksualnosti znači kontrolu ljudi na najintimnijoj razini. Samo totalitarne vlasti idu tako daleko da žele kontrolirati stvari koje se tiču ljudske intime, a ako uspostave takvu kontrolu, to znači kraj svih individualnih ljudskih prava. Ako netko kontrolira vašu intimu, vašu reprodukciju, vašu seksualnost, onda naprosto niste slobodno ljudsko biće. Tu je posebno problematičan odnos Crkve prema ženama – poznato je da je katolička hijerarhija isključivo muška – u Crkvi sve bitne odluke donose muškarci, a Crkvena ideologija, kao i sve patrijarhalne mizogine ideologije, opsesivno je usmjerena na kontrolu ženskog tijela i ženske seksualnosti čime se žena dehumanizira – svodi na objekt tuđeg odlučivanja, umjesto da bude subjekt koji suvereno odlučuje o sebi i zajednici.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen (u skraćenoj verziji) u Slobodnoj Dalmaciji, 24.09.2014.

(izvor)