Ovo piše Aleksandra, majka djevojke s autizmom.
Podržite ovaj prosvjed i tko može neka 15.12. dođe na Trg svetog Marka u Zagrebu!
Aleksandrin post prenosimo u cijelosti:
"To vam je već tradicionalni prosvjed na kojem jako snažne žene našoj vladi pokušavaju objasnit da ne smiju muljat i lagat, da lijekovi moraju biti dostupni jer će inače njihovi građani umrijet, a ne bi trebali, da je država dužna skrbiti o najslabijima, da voljeni ministar socijalne skrbi treba skrbit o građanima, a ne o vladi i premijeru.
I kad na prosvjed vuku sa sobom svoju malu i veliku djecu u kolicima, na respiratorima, s epilepsijom, autizmom i sve krasnim dijagnozama, ne da ih slikaju i da se prehlade, nego ih nemaju gdje ostaviti. Jer nema zakona.
Ovaj put ih pokušavamo prisiliti da jedan zakon koji pišu već 15 godina i nikako ga napisat, al plaća sjeda uredno, donesu onda kada su rekli donijet ga. Zakon čije nedonošenje direktno uništava sve osobe s invaliditetom i djecu i odrasle i njihove, već odavno uništene i iscrpljene obitelji. Ova što piše zakon 15 godina će otić u penziju pa moramo požurit. Pljunem im ja, da ne kažem ono nepristojno, u kapu nekoliko puta."
Podržite ovaj prosvjed i tko može neka 15.12. dođe na Trg svetog Marka u Zagrebu!
Aleksandrin post prenosimo u cijelosti:
"To vam je već tradicionalni prosvjed na kojem jako snažne žene našoj vladi pokušavaju objasnit da ne smiju muljat i lagat, da lijekovi moraju biti dostupni jer će inače njihovi građani umrijet, a ne bi trebali, da je država dužna skrbiti o najslabijima, da voljeni ministar socijalne skrbi treba skrbit o građanima, a ne o vladi i premijeru.
I kad na prosvjed vuku sa sobom svoju malu i veliku djecu u kolicima, na respiratorima, s epilepsijom, autizmom i sve krasnim dijagnozama, ne da ih slikaju i da se prehlade, nego ih nemaju gdje ostaviti. Jer nema zakona.
Ovaj put ih pokušavamo prisiliti da jedan zakon koji pišu već 15 godina i nikako ga napisat, al plaća sjeda uredno, donesu onda kada su rekli donijet ga. Zakon čije nedonošenje direktno uništava sve osobe s invaliditetom i djecu i odrasle i njihove, već odavno uništene i iscrpljene obitelji. Ova što piše zakon 15 godina će otić u penziju pa moramo požurit. Pljunem im ja, da ne kažem ono nepristojno, u kapu nekoliko puta."
"Pa ako je Vlada lako popustila pred pritiskom poslodavaca i socijalnih partnera, te odbacila mogućnost "priziva savjesti" u radu nedjeljom, vrijeme je da se snažnije zauzme za prava žena na zdravstvenu skrb, nasuprot priziva savjesti liječnika i medicinskog osoblja."
Vlada je zbog pritiska poslodavaca izbacila odredbu prema kojoj su radnici mogli odbiti raditi nedjeljom zbog "priziva savjesti", budući da bi se time "ugrozilo poslovanje". A zašto je pravo liječnika ispred prava žena?
Rosa Louise McCauley Parks (4. veljače 1913. – 24. listopada 2005.), afroamerička aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio „majkom modernog Pokreta za ljudska prava.“
Postala je poznata kada je na današnji dan, 1. prosinca 1955. godine, na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. Njeno uhićenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeryju, jednom od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, koje je Martina Luthera Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u američkoj kulturi, a njezini su postupci dali legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.
A što ćete vi danas učiniti u borbi za ljudska prava?
Postala je poznata kada je na današnji dan, 1. prosinca 1955. godine, na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. Njeno uhićenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeryju, jednom od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, koje je Martina Luthera Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u američkoj kulturi, a njezini su postupci dali legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.
A što ćete vi danas učiniti u borbi za ljudska prava?
Danas, 25. studenog, obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Reproduktivno nasilje još je jedan oblik nasilja nad ženama.
Mi, ženska mreža „Hrabre sestre“, borimo se protiv tog nasilja educirajući, podržavajući i pomažući ženama koje se odluče na pobačaj. Naša mreža je osnovana 28. rujna 2020. godine i nakon posljednjeg ovogodišnjeg edukacijskog ciklusa broji 71 hrabrih sestara i to, iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Do sada smo podržale 220 žena i namjeravamo to činiti i dalje.
Pobačaj postoji otkad žene rađaju i baš kao što žene ženama stoljećima pomažu pri rođenju djece, žene podržavaju i pomažu ženama pri pobačajima. Uvjerene smo da se svakoj ženi, neovisno o njenom svjetonazoru, političkim i društvenim stavovima ili obrazovnom i financijskom statusu, njenim dosadašnjim iskustvima i odlukama, može i treba pružiti podrška. U društvu u kojem toksičan glas protivnika pobačaja i mrzitelja žena postaje sve glasniji, hrabra sestra može čuti, razumijeti, suosjećati i na svaki drugi način podržati odluku o vlastitom tijelu i životu svake žene koja takvu odluku donosi.
Žena ima pravo odlučivati o svome tijelu, svom zdravlju i o svome životu. Ženino nije da rađa - takvo što nisu ni naše majke ni bake smatrale, a nećemo ni mi, njihove kćerke i unuke. Želimo poručiti ženama: njihovo tijelo, njihovo zdravlje, njihov život, njihov izbor. Žene nisu inkubatori. Žene su misaona ljudska bića, one su život koji se već živi sa svim svojim radostima i brigama. Naše tijelo pripada nama, naš život pripada nama, nikome drugome. Žena ima pravo i slobodu odlučiti o svome tijelu, budući da zametak raste i razvija se u njenom tijelu, od njenog jajašca, mijenja njeno tijelo i njen život, utječe na njenu budućnost.
Žene nikome nisu dužne objašnjavati zašto su se odlučile na pobačaj. Društvo nema pravo ženi koja se odlučila na pobačaj držati prodike, onemogućavati joj njeno pravo na pobačaj, nabijati joj krivnju, niti joj nuditi oprost. Pobačaj na zahtjev je etički prihvatljiva odluka i nju ima pravo donijeti žena, i samo žena.
Hrabre sestre
Mi, ženska mreža „Hrabre sestre“, borimo se protiv tog nasilja educirajući, podržavajući i pomažući ženama koje se odluče na pobačaj. Naša mreža je osnovana 28. rujna 2020. godine i nakon posljednjeg ovogodišnjeg edukacijskog ciklusa broji 71 hrabrih sestara i to, iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Do sada smo podržale 220 žena i namjeravamo to činiti i dalje.
Pobačaj postoji otkad žene rađaju i baš kao što žene ženama stoljećima pomažu pri rođenju djece, žene podržavaju i pomažu ženama pri pobačajima. Uvjerene smo da se svakoj ženi, neovisno o njenom svjetonazoru, političkim i društvenim stavovima ili obrazovnom i financijskom statusu, njenim dosadašnjim iskustvima i odlukama, može i treba pružiti podrška. U društvu u kojem toksičan glas protivnika pobačaja i mrzitelja žena postaje sve glasniji, hrabra sestra može čuti, razumijeti, suosjećati i na svaki drugi način podržati odluku o vlastitom tijelu i životu svake žene koja takvu odluku donosi.
Žena ima pravo odlučivati o svome tijelu, svom zdravlju i o svome životu. Ženino nije da rađa - takvo što nisu ni naše majke ni bake smatrale, a nećemo ni mi, njihove kćerke i unuke. Želimo poručiti ženama: njihovo tijelo, njihovo zdravlje, njihov život, njihov izbor. Žene nisu inkubatori. Žene su misaona ljudska bića, one su život koji se već živi sa svim svojim radostima i brigama. Naše tijelo pripada nama, naš život pripada nama, nikome drugome. Žena ima pravo i slobodu odlučiti o svome tijelu, budući da zametak raste i razvija se u njenom tijelu, od njenog jajašca, mijenja njeno tijelo i njen život, utječe na njenu budućnost.
Žene nikome nisu dužne objašnjavati zašto su se odlučile na pobačaj. Društvo nema pravo ženi koja se odlučila na pobačaj držati prodike, onemogućavati joj njeno pravo na pobačaj, nabijati joj krivnju, niti joj nuditi oprost. Pobačaj na zahtjev je etički prihvatljiva odluka i nju ima pravo donijeti žena, i samo žena.
Hrabre sestre
Prema statistici svaka treća žena zlostavljana je u bračnoj zajednici, a godišnje u Hrvatskoj čak 22-45 žena ubije njihov partner, trenutni ili bivši.
Na jedno prijavljeno silovanje dolazi od 15 do 20 neprijavljenih, dobrim dijelom zato što se žrtve silovanja stigmatizira kada progovore o traumi.
Više od 90 posto obiteljskog i seksualnog nasilja počinili su muškarci nad ženama.
Medijska relativizacija takvih zločina, pogotovo kada to čine javne osobe, za žrtve znači novo proživljavanje traume, dok počinitelju umanjuje krivnju.
Riječi izgovorene u javnom prostoru moraju biti lišene mizoginije i seksizma, a seksualno nasilje se ne smije relativizirati.
Novinare i predstavnike medije potrebno je educirati kada je riječ o izvještavanju o nasilju nad ženama jer dosadašnja je praksa izvještavanja o obiteljskom, ali i seksualnom nasilju poražavajuća.
Žrtve psihičkog zlostavljanja na radnome mjestu uglavnom su žene. Diskriminirane su po spolu (2/3 slučajeva), žene su gotovo isključive žrtve seksualnog uznemiravanja na radnome mjestu i najčešće su žrtve mobbinga.
Kada govorimo o međunarodnoj trgovini ljudima, većinu žrtava čine žene i djeca, od kojih žene i djevojčice uglavnom završavaju u lancu međunarodne prostitucije.
Danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Na jedno prijavljeno silovanje dolazi od 15 do 20 neprijavljenih, dobrim dijelom zato što se žrtve silovanja stigmatizira kada progovore o traumi.
Više od 90 posto obiteljskog i seksualnog nasilja počinili su muškarci nad ženama.
Medijska relativizacija takvih zločina, pogotovo kada to čine javne osobe, za žrtve znači novo proživljavanje traume, dok počinitelju umanjuje krivnju.
Riječi izgovorene u javnom prostoru moraju biti lišene mizoginije i seksizma, a seksualno nasilje se ne smije relativizirati.
Novinare i predstavnike medije potrebno je educirati kada je riječ o izvještavanju o nasilju nad ženama jer dosadašnja je praksa izvještavanja o obiteljskom, ali i seksualnom nasilju poražavajuća.
Žrtve psihičkog zlostavljanja na radnome mjestu uglavnom su žene. Diskriminirane su po spolu (2/3 slučajeva), žene su gotovo isključive žrtve seksualnog uznemiravanja na radnome mjestu i najčešće su žrtve mobbinga.
Kada govorimo o međunarodnoj trgovini ljudima, većinu žrtava čine žene i djeca, od kojih žene i djevojčice uglavnom završavaju u lancu međunarodne prostitucije.
Danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
"Klečao je samo 30 sekundi. Ali Willy Brandt je za pola minute ušao u povijest. Njemački socijaldemokrat je u prosincu 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata tada je bilo prošlo samo 25 godina, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja. Brandt je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima.
Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. prosinca polagao vijenac. Položio je vijenac, vratio se korak-dva nazad i zastao na nekoliko trenutaka. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao klečeći na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet.
„Kada jezik zakaže"
„Nad ponorom njemačke povijesti, pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam to što ljudi inače čine kada jezik zakaže", napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima. Brandt je klečao kao grešnik, oslanjajući se na kršćanske motive. Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.
Brandt je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži suradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on."
Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. prosinca polagao vijenac. Položio je vijenac, vratio se korak-dva nazad i zastao na nekoliko trenutaka. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao klečeći na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet.
„Kada jezik zakaže"
„Nad ponorom njemačke povijesti, pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam to što ljudi inače čine kada jezik zakaže", napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima. Brandt je klečao kao grešnik, oslanjajući se na kršćanske motive. Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.
Brandt je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži suradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on."
