Djeca Duginih Roditelja već danas žive sa svojim Duginim Obiteljima u svojim Duginim Domovima. Djeca Duginih Roditelja već danas neizmjerno vole svoje Dugine Majke i Dugine Očeve. I već danas Djecu Duginih Roditelja Društvo Glasnih stigmatizira. A Država Nijemih ih opetovano prešućuje i niječe.
Zar ne bi Država trebala zaštiti Djecu Duginih Roditelja? Zar nije njezina zadaća ponuditi pravnu sigurnost svim svojim građanima? Biti štit za koji se mogu uhvatiti, iza kojeg mogu stati, uz koji mogu ojačati? Zar ne bi Država svojim primjerom i autoritetom trebala nadjačati moć Glasnih? Zar ne bi Država trebala biti Vrijeme koje treba sazrijeti u Društvu? Zar ne bi Država trebala biti Promjena koju priželjkuje?
Glasni nikada neće utihnuti i nikada neće suosjećati mimo svog vlastitog Stada. Vlastitu savjest najlakše smiruje izgovorena osuda nasilja, no, kamen u šaci time ne prestaje biti Prijetnja. Defašizacija Društva moguća je samo kada Licemjerni odbace Lojalnost prema Nasilnicima, kada Tihi doprinesu Promjeni koju Država nije spremna pokrenuti.
Oboje se ostvaruje jedino kroz građanski aktivizam u ime Ljudske Solidarnosti – u ime Duginih obitelji.
Children
Are such small hands, tiny finger on it.
Shall one never beat, then they break.
Are such small feet, with so little toes.
Shall one never step on them, otherwise they can’t walk.
Are such small ears sharp, and if permitted.
Shall one never yell into them, get deaf by that.
Are such beautiful mouths, talk everything out.
Shall one never forbid, otherwise nothing comes out.
Are such clear eyes, still see everything.
One shall neven tie them they could not understand.
Are such small souls, complete open and free.
Shall one never torture, are going to break.
Is such a small backbone, almost not to be seen yet.
Shall one never bow, because otherwise it will break
Straight, clear people would be a beautiful goal.
People without backbone we already have too many.
