Trećeg je svibnja 2012. godine predsjednica Centra za građansku hrabrost prvi put kao članica Udruge osoba s problemom neplodnosti BETA sudjelovala na 5. sjednici Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora. Tom je prilikom prisutnim članicama i članovima Odbora te predstavnicama i predstavnicima drugih udruga kao i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova gospođi Višnji Ljubičić i pravobraniteljici za djecu gospođi Mili Jelavić iznijela kratki osvrt na najspornije odredbe novog Prijedloga Zakona o pomognutoj oplodnji. Bit njezina izlaganja kratko je i jezgrovito ispisana na ovom letku, nastalom u suradnji s Građanskom inicijativom osoba koje se bore s neplodnošću i udrugom Roda.
Osobe koje boluju od neplodnosti već tri godine s velikim nestrpljenjem iščekuju izmjenu postojećeg restriktivnog Zakona o potpomognutoj oplodnji, dok se donošenje novog i pravednijeg zakona nepotrebno odugovlači. Istovremeno se s velikim podozrenjem iščitavaju odredbe sadašnjeg prijedloga zakona koji svojim brojnim ograničenjima nije u mogućnosti pružiti najoptimalnije liječenje bolesti neplodnosti, što god ministar zdravlja Rajko Ostojić tvrdio.
Ograničenje u broju jajnih stanica, koje liječnik istovremeno “smije” u postupku “dobiti” i oploditi nema nijedna europska država, niti je isto predviđeno u znanstvenoj literaturi i/ili smjernicama, tj. stajalištima Europske udruge za humanu reprodukciju i embriologiju. Ograničenje broja i vrste postupaka liječenja na teret HZZO-a nije primjereno niti primjenjivo na sve dijagnoze neplodnosti. Dobno ograničenje liječenja na teret HZZO-a za žene do navršene 42. godine života još je jedan pokazatelj da će daljnje liječenje ove bolesti biti omogućeno samo onim pacijenticama i pacijentima koji su dovoljno imućni platiti ne samo lijekove, već i sve troškove medicinskog postupka!
Prijedlog je Zakona o pomognutoj oplodnji na izrazito diskriminatoran način od liječenja neplodnosti izuzimao transrodne osobe (čl. 10. st. 7), a i u promijenjenom izdanju još uvijek izuzima osobe u istospolnim zajednicama (čl. 11. st. 5). Osobe iz LGBTIQ zajednice svoja građanska prava na privatni, obiteljski i (izvan)bračni život pravno ne mogu ostvariti preko zakona koji regulira liječenje neplodnosti; istodobno ove odredbe predstavljaju pravno nepotrebnu, a grubu diskriminaciju zabranjenu prema Zakonu o ravnopravnosti spolova (čl. 6. st. 2) i ratificiranim međunarodnim dokumentima (Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 8. i 14. i Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, čl. 12). Prema tim dokumentima zabranjena je diskriminacija na temelju spola, bračnog statusa te spolne orijentacije pacijentica i pacijenata po pitanjima reproduktivnog zdravlja i reproduktivnih prava.
U odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova koji zabranjuje diskriminaciju na temelju bračnog statusa, leži i odgovor zašto liječenje bolesti, pa i neplodnosti, ne smije ovisiti o činjenici je li žena udana ili nije. Što bi bilo kada bi se karcinom dojke liječio tako da troškovi kemoterapije idu na teret HZZO-a samo ako se radi o udanim heteroseksualnim ženama ispod navršene 42. godine života?
Na sjednici smo Sabora s oduševljenjem prepoznale naše zahtjeve za promjenama odredbi Prijedloga Zakona u riječima gospođe Nansi Tireli i nekih drugih zastupnica.
Osim ovih svijetlih trenutaka razuma i informiranosti, na sjednici Sabora prevladavalo je neizrecivo neznanje i bešćutnost drugih zastupnika. Neki se zastupnici nisu libili govoriti o svetosti života istovremeno noseći bedž potpore osuđenom ratnom zločincu. Bile smo zgrožene razmjerima mizoginije koja je (za)vladala Saborom i emisijama na hrvatskoj televiziji – zar građanke uistinu žele povratak u doba kada se ženin identitet promatrao jedino kroz prizmu (bračnog) odnosa s muškarcem?
Bitno je napomenuti da je stav Katoličke crkve beskompromisno protivljenje medicinski potpomognutoj oplodnji. Briga za tzv. “nerođeni život” i važnost začeća isključivo bračnim spolnim činom navode se kao razlozi koji sve postupke medicinski potpomognute oplodnje u očima Crkve čine nemoralnim i nehumanim. Crkveni nauk ne dozvoljava nikakva odstupanja niti kompromise. Crkva ne dopušta različitost, a zauzvrat nudi riječi (božje) ljubavi i potpore. Koliko ima autentičnosti, istinitosti i iskrenosti u njenim riječima dano je na prosudbu svakoj vjernici ponaosob.
Iako se u na misama neprimjereno govori o politici i strankama, iako se većina građana izjašnjava katolicima, ne znači da Sabor i državne (napose školske) institucije treba otuđiti za nešto što im nije svrha – promicanje vjerskih uvjerenja i to upravo jedne određene vjerske zajednice koja svoj legitimitet ne temelji na snazi suvislih argumenata ili znanstveno utemeljenih dokaza, nego na snazi organizacije koja iza tih argumenata stoji. Što bi se dogodilo kada bi sljedeću promjenu kaznenog zakona nadopunili odredbama šerijatskog prava, kad bi za promjenu obiteljskog zakona poslušali mormonsku zajednicu ili kada bi u sljedećoj promjeni zakona o zdravstvenoj skrbi slijedili naputke Jehovinih svjedoka o grijehu transfuzije krvi?
Tu tek postaje jasno da vjerski argumenti nemaju istu težinu kao argumenti prirodnih i društvenih znanosti te humanističkih i demokratskih principa na kojima se temelje europske demokracije. No, bitnije od samog sadržaja nauka je činjenica da se poniznost prema crkvenom stavu može razbiti i kroz istinsku (ljudsku, posebice žensku) solidarnost. Za solidarnost će biti zahvalne one vjernice koje nisu spremne na toliko poslušnosti i odricanja. Solidarnost će znati cijeniti sve one Druge koje će odlučno stati na kraj vlastitoj (religioznoj) poniznosti. Zajednički ćemo razbijati patrijarhalne okvire i religijske podjele koje nam se nameću s namjerom potpune kontrole nad našim tijelima i umovima. Stoga tu solidarnost treba znati svesrdno nuditi.
Krajem travnja 2012. na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu je održan skup pod nazivom “Zajedno za plodnost“.
Početkom srpnja 2012. Sabor je konačno, s određenim izmjenama nekih spornih odredbi, prihvatio novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji.
No, borba se nastavlja dalje…