Vrijeme je upisa prvašića u školu. Roditeljska se briga isprepliće sa skrivenim ponosom, posljednje nedoumice sa slatkom strepnjom kako se primiče rujan… A najkasnije se u tim prvim rujanskim danima, često već u svibnju prilikom upisa u osnovnu školu, pred roditelje postavlja pitanje čiji se odgovor samo naizgled tiče školskog sustava.
Osnovna škola Vašeg prvašića htjet će znati hoćete li upisati dijete na vjeronauk.
Koliko god vlastitu (ne)religioznost smatrali privatnom odrednicom, ovim Vas se jednostavnim upitom stavlja pred odluku koju morate donijeti. Vaš osobni religiozni ili ireligiozni odabir kročit će iz privatnosti u javni prostor. Pa kad Vas se već pita – bez bojazni ponudite odgovor koji odgovara Vašem životnom iskustvu, načelima i cjelovitom identitetu.
Mnogi će roditelji u proljetnim danima između odlazaka na liječničke preglede i školske razgovore, a često i na nagovor rodbine ili pak samog školskog sustava, neovisno o vlastitim promišljanjima ili svjetonazoru, pribjeći najjednostavnijoj odluci i bez puno promišljanja upisati dijete na školski – katolički – vjeronauk. Što je razlog takvoj odluci – je li naizgled najjednostavnije rješenje i najbolje za Vaše dijete? Ako promišljate o prehrani u školskoj kantini, o težini školske torbe koju će vaše čedo nositi na svojim plećima ili o sadržajima s kojima će se dijete na nastavi upoznavati, zašto na tren ne promisliti o izboru koji se tiče djetetove socijalne pozicije i identiteta?
Neupisivanje djeteta na školski vjeronauk za roditelje je samo prividno izbor jer nijedan roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time ne „bira“ segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci – a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. Razumljiva je stoga odluka većine roditelja – bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici – da se upisom djeteta na katolički vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete ili još gore – poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima.
Ipak, treba jasno naznačiti da se odgojni udio vjeronauka ne svodi samo na puko i/ili kritičko posredovanje informacija i materijalnoga znanja o katoličanstvu i/li o religijama i kulturama svijeta; program i plan katoličkog vjeronauka jasno ističe konfesionalno obilježje školskog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu.
No što činiti ako identitet koji se potiče na konfesionalnom vjeronauku nije identitet koji se njeguje u obitelji djeteta, dapače, koji je u suprotnosti s roditeljskim moralnim načelima i (humanističkim, feminističkim, ljudskopravaškim i inim) stavovima? Što ako ta vjera promiče mizoginijske stavove ili stavove koji su u suprotnosti s kritičkom mišlju, tj. današnjim civilizacijskim dostignućima? Što ako ta vjera otvoreno negira iskustvo i identitet roditelja te djetetu dragih osoba?
Pitanje na koje bi svaki roditelj morao odgovoriti jest odgovara li Crkveno učenje koje se podučava u katoličkom vjeronauku doista vlastitom, roditeljskom identitetu i onome što kao ireligiozni roditelji želimo prenijeti našem potomstvu? Naizgled hvalevrijedna i benigna vjerska poruka u očima ireligioznih ljudi može (i smije!) biti neprihvatljiva, najčešće baš zato što zagovara moralnost kroz upitnu božju opstojnost i autoritet.
Iako se kroz medije i istupe u javnom prostoru stječe drugačiji utisak, statistika ne krije činjenicu da nasuprot velikoj većini građana koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju katolicima i određenom broju građana drugih religija ili jednostavno nekonfesionalnih vjernika, postoji i manji (ali ne i nebitan) broj građana i građanki koji sebe nazivaju ateistima, tj. agnosticima i/ili humanistima.
Većina će se roditelja školaraca pravdati kako nije spremna svojoj djeci nametnuti breme roditeljskih ireligijskih principa. Hrvatska, posebice školska, današnjica koju smo upravo predočili donekle opravdava roditeljske strahove. No o načinu na koji roditelji žele zaštiti vlastitu djecu treba promisliti.
Je li dijete od šest, tj. sedam godina intelektualno dovoljno zrelo za samostalnu odluku o pohađanju vjeronauka kao što neki roditelj tvrde? Djeca te dobi ne odlučuju ni o svom fizičkom zdravlju, stoga ništa manje bitna ne bi trebala biti niti roditeljska briga i odgovornost za mentalno zdravlje vlastite djece. Dijete od sedam godina ionako ne donosi životne odabire, posebice kad mu se nude samo dvije opcije: vjerovanje ili nevjerovanje u religiju koja je u određenom podneblju dominantna.
Što se poručuje djetetu kojemu se daje do znanja da treba pohađati vjeronauk, a istovremeno ono što čuje za vrijeme nastave ne prihvaćati kao istinito, pa često ni suvislo? Kako dijete treba prihvaćati i poštivati svoje vršnjake čiji roditelji vjeruju u postulate božje ljubavi? Kako od vršnjaka i društva očekivati da poštuju našu djecu, da ih prihvaćaju kao naše potomke, kada konformističkim roditeljskim činom obezvređujemo vlastiti identitet time što ga pokušavamo prikriti kao nešto što nije vrijedno spomena? Kako očekivati međusobnu toleranciju budućih generacija?
Upisujući dijete na školski vjeronauk roditelji se, prikrivajući vlastitu ireligioznu različitost, nadaju da će njihovo dijete biti prihvaćeno od svojih školskih vršnjaka. Odluke proizašle iz roditeljskog straha našoj djeci šalju dvojaku poruku – da vlastitu diskriminaciju unutar školskog sustava treba prihvatiti kao nepromjenjivu činjenicu i da u toj diskriminaciji sudjeluju i njihovi vlastiti roditelji, koji biraju put manjeg otpora. Ne, nije nama lako, nama roditeljima koji smo u istoj situaciji izabrali put otvorenosti i prihvatili neminovnost da nam djeca budu javno primijećena kao Drugačija. Ali bi nam, a posebice našoj djeci, sigurno bilo lakše kad bi se u borbi za naša građanska prava priključili svi oni roditelji koji slično misle, ali drugačije djeluju. Kad bi se još vršnjaka ireligioznih roditelja priključilo našoj djeci. Što nas je više – to smo zamijećeniji, to nas je teže ignorirati. To je sustav primoraniji naći odgovarajuće rješenje za svu našu djecu.
Roditelji su osobe od povjerenja i uzor vlastitoj djeci… Ako se roditelji ne žele boriti za prava vlastite djece tko bi to trebao činiti? Nečiji tuđi roditelji bi trebali izgovarati stavove nas ireligioznih roditelja? Nečije tuđe dijete bi trebalo biti samo u borbi protiv religijske nasrtljivosti?
Kakav smo uzor mi kao roditelji svojoj djeci ako zaniječemo vlastita moralna načela? A kakav im tek pozitivan uzor dajemo ako ih podučimo našim uvjerenjima i stavovima i zajedno s njima prođemo životnu školu borbe za pravo na vlastite stavove! Djecu ne treba učiti podaničkom i konformističkom mentalitetu, treba ih od najranije dobi učiti slobodoumlju, kritičkom promišljanju svijeta i hrabrom istupanju te borbi za vlastita građanska prava!
Hrvatsko društvo i nakon dvadeset godina svoje mlade sekularne demokracije u javnom diskursu još uvijek nameće određenu nacionalno-konfesionalnu (pa i rodnu/seksualnu/zdravstvenu) normu. Sve građanke ili građani koji se jednim dijelom svog identiteta ne uklapaju u poželjnu normu svakodnevno bivaju upozoreni na svoju različitost.
Religija je sveprisutna u javnom prostoru naše države; od križeva u školskim učionicama, sudnicama, ulicama, parkovima, do blagoslivljanja školskih torbi svih učenika na početku školske godine u ponekim školama. Pa i javno sjećanje na žrtve rata koji je razarao našu domovinu podrazumijeva uvijek prisustvo crkvenih lica i kršćansku molitvu, kao da su u ratu stradali samo vjernici. Naši su istinski ireligiozni identiteti jedva primjetni, a kada i jesu, znaju izazvati nerazumijevanje i odbijanje. Naše se potrebe rijetko razumiju i često pogrešno tumače. Kao da ireligiozni stav manjine ugrožava vjerski stav većine.
U takvom ozračju odrastaju i naša djeca.
Mi kao roditelji imamo čvrst i izgrađen stav oko našeg ireligioznog poimanja svijeta. Družimo se s ljudima koji imaju sličan stav kako bismo našoj djeci pokazali da iako smo manjina, ne znači da smo sami niti da je naš stav – iako drugačiji od većine – manje vrijedan (kakogod ta većina bila nehomogena) u društvu u kojem živimo. Zajednički stvaramo mjesta sigurnosti i druženja; organiziramo radionice osnaživanja identiteta i vještine kritičkog rasuđivanja i samostalnog zaključivanja. Potpora smo jedni drugima i našoj djeci.
Na taj način našoj djeci pružamo svu podršku i sigurnost koja im je potrebna da se obrane od netolerantnih nasrtaja različitih društvenih normi i hrabro kroče u svijet koji i njima pripada.
Aktivistkinje Centra za građansku hrabrost
